Imao sam čast upoznati ga davno, prije nekih 17 godina, kada sam upisao Filozofski faklultet u Sarajevu. Zapravo, prvo sam upoznao njegov sina Harisa. Družili smo se. Sjećam se da su imali izuzetnu biblioteku u stanu na Grbavici. Moj rahmetli otac je o profesoru Neziroviću uvijek govorio sa izuzetnim poštovanjem. Ubrzo će početi agresija na našu zemlju. Iste te 1992. godine izaći će njegova knjiga JEVREJSKO-ŠPANJOLSKA KNJIŽEVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI (Svjetlost,
Pročitavši tu knjigu zapravo sam pobliže upoznao profesora Nezirovića. Bio je to jedan izuzetni inetelektualac, jedan od onih ljudi, zbog koji sam ponosan što živim u Bosni i Hercegovini. Bila je to izuzetna naučna knjiga, a sa druge strane napisana jednostavnim i lijepim jezikom, punim neskriven ljubavi koji je čitanje činio pravim zadovoljstvom. Što je najbitnije ta knjiga mi je otkrila još jedan cijeli kosmos unutar bosanske historije.
Iako ga preferiram nazivati profesorom u najljepšem, a kod nas pomalo zaboravljenom smislu te riječi, professor Nezirović je u naučnoj javnosti bio prevashodno poznat kao vrhunski filolog, lingvist i historičar književnosti. Bavio se i proučavanjem starofrancuskog jezika te srednjovjekovne francuske književnosti. Posebno veliki doprinos dao je u polju istraživanja jevrejsko-španjolskog jezika bosanskih Sefarda, njihovoj usmenoj i pisanoj književnosti, te pojavama vezanim za boravak i život hispanofone zajednice u Bosni i općenito sefardskih zajednica na Balkanskom poluotoku.
U periodu od 1994. do 1998. godine obavljao je dužnost ambasadora BiH u Kraljevini Španiji, te je u tom razdoblju gostovao kao profesor na španjolskim univerzitetima. Značaj njegovog rada bio je poznat je u Španiji, pa mu je tako 2003. godine ukazom španjolskog kralja Juana Carlosa dodijeljen najviši španjolski orden “Isabel la Catolica” (Izabele katoličke). Nije to bilo ni jedino priznanje odato profesoru. Za dostignuća u unapređenju kulturnih odnosa između Italije i Bosne i Hercegovine uručeno mu je i talijansko odlikovanje Viteza Reda za zasluge Talijanske Republike (“Cavaliere della Repubblica Italiana”). Nagrada književnih prevodilaca BiH uručena mu je 1987. godine…
Radni vijek je proveo kao profesor na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta. Nositelj je titule emeritus koja se dodjeljuje posebno zaslužnim umirovljenim profesorima. Od posebnih angažmana može se istaći i to da je bio jedan od urednika Enciklopedije Jugoslavije, u redakciji za BiH. Rođen je u Sarajevu 17. 05. 1934. gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za romanske jezike i književnosti. Doktorirao je u Francuskoj na Univerzitetu u Clermont-Ferrandu. Njegov interes za nasljeđe bosanskih jevreja bio je u vezi i sa činjenicom da je potjecao iz porodice čiji su članovi poznavali i govorili džudeo-espanjol. Muhamed Nezirović je taj jezik proučio, kako napisa David Kamhi “do tananih detalja – subdioma pa razlikuje donjogradski sarajevski i gornjogradski više narodni, a donjogradski je jezik školovanih ljudi u kojem susrećemo utjecaje i drugih jezika, posebice francuskog, te pomodne izraze koje gornjogradski nije poznavao, ali u kojem je bilo više turskih, grčkih i čisto bosanskih riječi”. Ne čudi stoga da je profesor dr Nezirović ušao u historiju kao prvi čovjek koji je detaljno i sistematično opisao bosansku sefardsku zajednicu. Kamhi kaže: “Želio je da ovim djelom oda dužnu poštu svim piscima na ovom jeziku, koji su široj čitalačkoj publici ostali nepoznati, ali ne zato što nisu bili talentirani, ili što nisu imali snage da svojim mislima plijene pažnju drugih, nego zato što je jezik kojim su govorili bio nerazumljiv većini slovenskih stanovnika B i H. To je, zapravo, bio pravi gubitak, jer da nije bilo tako, pred čitaocima bi se otvorio jedan novi, nepoznati svijet, pun ljepote i posebnosti”. Dakle, Nezirović je jedan od onih ljudi koji je već zaboravljene vrijednosti uspio otrgnuti od zaborava, pa se je nadati da će takva biti i njegova sudbina. Svojim
Stoga, da se vratim na početak i svoja sjećanja za ovog predivnog čovjeka. Susret sa njim uvijek je bio zadovoljstvo. Prijatni i nasmiješeni čovjek svaki put bi me obradovao bilo da ga sretnem na faklutetu ili na ulici. Bio je jedan od onih rijetkih koji je vraćao nadu u naše obrazovanje. Mislio bih da tamo gdje ima makar jedan dr Muhamed Nezirović vrijedi studirati i stjecati znanje. Zadnjih godina kako sam živio na Grbavici često sam ga sretao. Bili smo komšije. Fascinirao me osjećaj da i u najobičnoj komunikaciji taj čovjek zrači karizmom istinskog profesora. Njegov najobičniji pozdrav doživljavao sam kao vrhunsku lekciju. Znao sam da je ona biblioteka koju sam spominjao na početku uglavnom bila uništena. Kako oni koji su ga protjerali nisu baš bili ljubitelji knjige, dio biblioteke ostao je sačuvan u prozoru. Služile su kao štit od metaka. Da, to je to!!! Knjiga je štit od metaka, a ljudi poput Nezirovića su pravi branitelji koji bude nadu u bolju budućnost ove zemlje!!! Zbog ljudi poput njega ni danas ne osjetim patetiku kada kažem da dolazim “iz Bosne ponosne”. Zapravo, kada bi hudi građani BiH znali koga su izgubili proglasili bi dan žalosti! Nažalost, oni već odavno žive u svijetu poremećenih vrijednosti. Da nije tako, slike profesora Nezirovića bi nakon vijesti o njegovom preseljenju na drugi svijet osvanule na svim naslovnicama novina u ovoj našoj hudoj ali dragoj Zemlji. Allahrahmetile i nek ti je lahka zemlja bosanska dragi naš profesore.
Nihad M. Kreševljaković
