27. novembar 2006
Nismo slučajno juče postirali kratki putopis iz Lissabona i spomenuli Zulfikara Zuku Džumhura. Taj ponajveći boem Balkana svoga vremena preselio je na bolji svijet na današnji dan prije 17 godina u Herceg Novom. Ukopan je 29 novembra 1989 g. u rodnom Konjicu klanjanjem dženaze, što je bila rahmetlijina želja. Zuko ponajvise znamo kao briljantnog putopisca, slikara i karikaturistu (objavljivao u vodećim listovima svoga vremena) iako je meni najveći bio njegov pripovjedački dar i ljudska plemenitost ono po čemu su ga kolege naročito poštovali i cijenili. http://bs.wikipedia.org/wiki/Zulfikar_D%C5%BEumhur
Nekoliko dana prije smrti Zuko je velikom prijatelju Enveru Mehmedbašiću u svom skromnom stilu, dok su sjedili na obali mora u Herceg-Novom, rekao: "Vidiš, Enko, ova majica i farmerke na meni i pogled na more je sve što mi sada treba. To mi je dovoljno."
Ostali su čuvena Zukina Hodoljublja, putopisi, po kojem je snimljen scenarij za istoimenu tv emisiju koju je sam vodio na neponovljiv nacin. Gdje sve njegove ‘bagave noge’ kako je volio kazati, nisu kročile. Od atlaskog gorja do Nepala, Andaluzije i Lisasabona do Skandinavije i Bliskoga Istoka. U prisjećanju na Zuku Džumhura, Mehmedbašić kaže da je naš veliki "hodoljub" cijeli svoj život proveo u skromnosti i nikada nije bio nezadovoljan onime što ima.
-O Zuki danas govore mnogi ljudi, pa i oni koji su možda slučajno prošli pored njega. Utoliko mi je neugodno govoriti o njemu, jer sam ga poštovao i jer smo bili dobri prijatelji. A ipak, tješi me da, ako je neko samo i prošao pored Zuke, mora da je postao pametniji, jer svaki susret s njim bio je pravi praznik i gozba duha – kaže Mehmedbašić.
http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer.asp?a=19312&z=50&isasp=
Ljepše je bilo sa Zukom šutjeti nego s nekim razgovarati, mišljenje je Mehmedbašića, ali i Envera Dizdara, koji je također imao sreću družiti se sa Zukom. Dizdar se sjeća i Zukine boemštine, nenametljivosti, smirenosti, blagosti i povučenosti.
Zuko se rodio u Konjicu 24.91920 g.koga će se i ove godine sjetiti njegovi sugrađani u manifestaciji njemu u čast. Gimnaziju zavrsio u Beogradu gdje je službovao njegov otac Abduselam kao imam. Tek danas mozemo osjetiti kao nam nedostaje Bosanaca kao Zuko. Ne zbog putopisa, serija, knjiga koje je iza sebe trajno ostavio već zbog duha koji ga je nadmoćno izdvajao između suvremenika s kojima je živio. Rahmet neka je duši plemenitoga Zulfikara Zuke Džumhura.
blog http://burek.blogger.ba/
MOJE SJEĆANJE NA ZUKU DŽUMHURA
Konjic 24. septembra 1921. – Herceg-Novi 27.XI 1989.
(počivaj u miru, paša!)
Ne možemo se ne prisjetiti – danas se navršava 17 godina od preseljenja na drugi svijet Zuke Džumhura. U Beogradu se Zuko školovao, apsolvirao pravo, studirao na likovnoj akademiji i proslavio kao karikaturista Politike zbog one antologijske karikature na kojoj iza Marxovih leđa na zidu stoji Staljinov portret. Zbog te karikature ga je zavolio, kažu, i Tito s kojim se ovaj jednom našalio. Sa suprugom Vezirom bio je jednom prilikom na večeri s Titom i Jovankom Broz. “Znate li Vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se Vi oženili?”, pitao je Zuko Džumhur J.B. Tita koji je, naravno, kazao da ne zna. “Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!”, rekao je Zuko, a Maršal se glasno nasmijao.
Ovaj slikar, pisac i scenarista prije objavljivanja prve knjige Nekrolog jednoj čaršiji radio je i kao novinar. Nakon Nekrologa uslijedile su i knjige Pisma iz Azije te Hodoljublja, a nakon smrti, “Svjetlost” mu je objavila izabrana djela u sedam tomova. Bio je i scenograf te kostimograf, zatim televizijski autor, likovni kritičar, a važno je izdvojiti Džumhurov scenaristički rad. On je, naime, napisao scenarije za dva filma koja redovito bivaju uvrštena u liste najboljih bosanskohercegovačkih filmova svih vremena: Horoskop i Miris dunja.
Za prvu knjigu (Nekrolog jednoj čaršiji) važno je napomenuti da je predgovor napisao Ivo Andrić koji to inače nikad nije nikom radio: »Uzmite je i vi u ruke i čitajte je! Ona to zaslužuje. Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umetnika živog duha i bogatog srca.« govorio je nobelovac.
Koliko je Andrić bio poštovan, svima je poznato – ali koliko je Zuko bio poštovan možda potvrđuje to što je odbio ponudu da živi u kući Ive Andrića u Herceg-Novom uz riječi: “Ko sam ja da živim u Andrićevoj vili?”.
Na kraju preporučujem da pročitate ovaj Zukin tekst objavljen u »Politici« 29. novembra 1958.
blog http://burek.blogger.ba/
Lissabon po preporuci Zuke Džumhura: LJEPŠI OD ISTANBULA!
Ima gradova za koje znate da su lijepi. Za neke ste samo čuli. Neki su vam, opet, neodoljivi, i na neki svoj način privlačni kao onom američkom novinaru Sarajevo koje mu je taj šeher uvijek-zvučao ‘very sexy’. Meni je, godinama, Lissabon bio sukus svega toga. No, nekako ponajvise zbog preporuka Zulfikara Zuke Džumhura.
Umrijet ću, a neću znati da l ‘je ljepši Istanbul il’ Lissabon-govorio je konjički šeret, putopisac i karikaturist, covjek kojemu je Ivo Andric jedinom napisao predgovor za knjigu putopisa. Njegova izabrana djela-putopisi, stampana 1989 g. u sedam knjiga, i ovaj put bili su prvi dio mog prtljaga za Portugal. Zukinu preporuku, kazao sam si, ako Bog da, kad tad cu poslušati.Hvala Njemu sto mi je ukazao tu sansu.
Portugal je, kazu, najvise ‘pazario’ ulaskom u Evropsku uniju prije 20 g. Zemlja od 10,5 miliona stanovnika, bila je daleko najsiromasnija u uglednom evropskom drustvu no, i pored obnovljene infrastrukture turizam je jedina grana koja dugorocno donosi veci novac. I ova je zemlja podijeljena na ruzni podtekst ‘sjevernjaka'i juznjaka’. Prvi jer im se preveliki postotak turisticku zarade slijeva u dzepove na ocigled ‘zivih juznjaka’ a drugi su prvima, opet jos (‘Mauri’) sto je historijski relikt. Naime, muslimani su upravo u, danas najljepsem dijelu Portugala, Algarve, zadrzali dugo veliki uticaj sto danas otkriva arhitektura svakog grada na jugu zemlje do Lissabona. Gledao sam odzake i dimnjake na skoro svakoj kuci u Portimau, Farosu, Albufeiri, Lagosu, koji su stilizirani u obliku minareta. Neki hoteli su potkupolni i vise lice na dzamije. Pitam, racunajuci kako se necu provesti kao negdje u Kalinoviku ili Foci, kako mi dimnjaci, liče na munaru. Otkud, zasto?
I, jesu, kažu mi, to je nase podsjecanje na muslimane koji su vladali ovim krajevima davno, kaze mi, mladi Portugalac, bez ikakvog otklona na ‘Maure’. Danas je muslimana toliko da mogu stati u nesto vecu kompoziciju voza za Lissabon iako su portugalski katolici vrlo tolerantni, mozda i zato sto o ‘brojnim’ manjinama cuju tek iz nekih dokumentaraca. Boze, uhvatio sam se u mislima, neces valjda dopustiti da se nekada u Banja Luci budu prodavali suveniri u obliku munare sa Ferhadije kao uspomena na bosanske muslimane koji su do 1992 g. cinili vecinu u tom gradu.
Za Sagres, kao i za druge gradove, morate iznajmiti auto. To je onaj najistureniji jugozapadni batrljak Evrope odakle su kretale sve velike ekspedicije s nijetom otkrivanja novoga svijeta. Njega, opet, danas jednako otkrivaju turisti, sa svih strana dunjaluka. Bilo mi je, nekako tuzno citati parolu pred EK u fudbalu prije dvije i po godine: Portugal je otkrio svijet sad neka svijet otkrije Portugal! Naime, u turizmu, zbog kojeg je i organizirano prvenstvo u fudbalu i utroseno oko 10 milijardi dolara, lezi sva buducnost i nadanja Portugala ciji narod, vecina jos uvijek zivi skromno. Portugalska kuhinja je tipicna sredozemna, bez velike razlike od one kakvu kozumiramo na hrvatskom Jadranu iako su Portugalci ponosni na svoje ljute ‘piri-piri’ papričice, koju zovu i njihovom verzijom-viagre!.
Ipak, ako cemo oko ljepota za oko, nista se od juga ne moze mjeriti Lissabonom. Ni Istanbul koji je stvarao dilemu kod Zuke. Od mosta koji je donedavno drzao primat u svijetu po svojoj duzini, prekrasne arhitekture gradskoga centralnog trga, iznimno velikog broja teatara, parkova, kaldrmisanih strmih ulica koje su me u jednom dijelu grada jako podsjetile na sarajevski Džidžikovac, Vratnik Mejdan a koje se najbolje savladavaju sa strmim ‘tourist tramcar-om'…zatim Kastel Alfama, park Marques, Avenida, neviđena je čarolija jednoga grada. Grad emocija, kako stoji u prospektima-ako nemate puno vremena za 18 eura stići ćete obići u jednosatnom obilasku otvorenim turistickim autobusima iz kojih serbes mozete poslikati sve sto pozelite. Na centralnom trgu neki bolivijski Indijanci, u tradicionalnoj nosnji plesu i prodaju cd-ove. Pozelis da sjednes i odmoris se a preko puta tebe, za stolom, ‘nasa glava’
A, bogati, odakle ste vi?
Iz Tuzle.
Stvarno?
Nemojte mi samo reci da ste vi iz Lukavca!?
Čovjek, koji nije krio odusevljenje susreta s nekadasnjim ‘zemljakom’ bio je iz hrvatske Gradiske. Zaradio penziju u Kanadi i sada se, napokon pocastio cruiser-om- obilazeci cijeli svijet. Platio je 2800 eura i nije zazalio, kaze.
Mi smo manje, puno manje platili, kao sto smo i puno manje vidjeli od njega ali jednako nismo zažalili. Vidjeli smo Lissabon, s ruksakom u kojem su pored flase vode bila tek izabrana djelia rahmetli Zuke Dzumhura, ali smo se divili i jugu Algarve, koje imaju kao i Andaluzija nekog džennetskog šmeka, čini mi se, ostavljen ljudima da ceznu za njim i rade za njega. Narode, visit Lissabon, visit Algarve.
Objavljeno u 22:17, 5 komentar(a), print, #