Decembar, 1992.
Urbano selo: SJEĆANJE NA HEROJA SARAJEVSKIH ULICA, ALI I DRŽAVE!!!
Podsjetimo me, ko će drugi nego DIV. U jednom svom postu nas obavještava kako su član Teniskog kluba Sloboda iz Tuzle Mirza Mulahasanović i članica banjalučke Mladosti Vanja Tomić pobjednici tradicionalnog 14. memorijalnog turnira “Jan Doršner”, koji se proteklih dana igrao na terenima Teniskog centra Koševo…
Tu na Koševu nekada je Jan Doršner igrao tenis, a nešto malo niže nalazi se njegovo ovosvijetsko počivalište. Jan Doršner, mladi Sarajlija slovenskog porijekla, osim što je bio izuzetan teniser, bio je i član reprezentacije BiH u alpskom skijanju, ronilac i odličan student treće godine mašinstva. Poginuo je u decembru 1992 godine.
Jan, kojeg zapravo i nažalost nisam osobno poznavao bio je jedan veliki čovjek. Jedan od onih heroja sarajevskih ulica – borac. Poginuo je koliko se sjećam na Azićima. O njegovoj pogibiji prepričavale su se priče. Kažu da je to izgledalo kao scena dvoboja. Sa jedne strane stajao je mladi Jan – hrabar i neustrašiv… Ispred njega je stajao tenk… Da ne pričam dalje jer tu nisam bio…
Ja se samo sjećam njegovih prijatelja koji su plakali nakon što je javljeno da je Jan Doršner poginuo. Sjećam se ljudi koji su spominjali smrt Jana, a bilo je jasno da je u pitanju posebna osoba. Sjećam se da je na križu iznad njegovog groba bila svezana njegova marama. Da nikad ništa nisam čuo, znao bih da prolazim pored mjesta gdje leži neki heroj… Ne znam zašto…
U znak sjećanja na Jana ali i na sve poginule sportiste i mlade ljude prvi Memorijalni turnir održan je još u maju 1993. godine.
U medijskoj agresiji kojom su nam naše novine nametnule likove raznih kriminalaca uružnjavajući naslovne stranice njihovim facama ponekad zaboravimo koliko je zapravo stvarnih heroja bilo… koliko je tih neustrašivih mladih ljudi sa velikim srcem tiho otišlo na onaj, ako Bog da ljepši svijet…
Sjećam se scene iz mog omiljenog ratnog filma » 24 sata s Buretom«. Bure stoji pored križa na kome je ispisano Janovo ime. Odaje počast u tišini groblja koje tih dana raste velikom brzinom. Čuje se Princ koji pjeva “Sometimes it snows in April…Sometimes I feel so bad…”
…U finalnom meču tenisera Mulahasanović je pobijedio Mirzu Bašića (TK Sporting, Sarajevo) sa 6:3, 7:5, dok je u ženskom finalu Vanja Tomić sa 6:2, 6:3 bila bolja od Neire Fatić (TK Junior, Hadzići). Na Memorijalu Jan Doršner je učestvovalo 20 tenisera i sedam teniserki.
Život teče dalje… A kakav će biti to je do nas… Neka nam inspiracija budu ljudi poput Jana Doršnera.
Postavljeno u 01:16, 19 komentar(a), print, #
i ja sam poznavala Jana Doršnera.Pravo dijete grada Sarajeva.Na žalost ‘…pravi su partizani poginuli ‘ 41…’ što bi rekao naš narod.Neka mu je lahka zemlja, a svi ćemo se sresti jednoga dana…
Gotovo svake godine negde oko 3 decembra ili 25 oktobra, palim sveću i sećam se mog dobrog druga i specijalnog čoveka…Duboku tugu koju tada osetim mogu prepoznati svi oni koji su ga poznavali.
Pravi laf, dijete grada!Ovaj rat je izmedju ostalog i satrao jednu grupu urbanih ljudi koji su dosta obecavali, bili su ponos i dika Sarajeva.Sta bih dao da se samo na pola sata mogu vratiti u 1989 godinu.