27.jula 1994.
Global village: FOTOGRAFIJA ZA OSOBNU KARTU
Nije baš lahko biti fotograf!!! Klikate, klikate i klikate…Čekate svoju sekundu. Onda, jednog dana razvijete film i na njemu ugledate lešinara pored djeteta koje umire od gladi…Shvatite da napokon imate remek-djelo, fotografiju po kojoj će vas svi prepoznati. Zagledajući fotografiju tražite sebe na njoj…Osjećate da je ta fotografija poput fotke iz vaše osobne karte… Gledate čas u djete, čas u lešinara…Tražite…pitate se: “gdje sam tu ja…” Odjednom, cijeli svijet vam se sruši i dobijete sekundu da se odlučite izabrati između uloge djeteta koje umire ili lešinara.
To je priča Kevina Cartera, čovjeka kome je uspijeh donio smrt.
Kevin Carter rođen je 1960. u predgrađu Johannesburga, Južnoafrička Republika. Služeći vojsku doživio je probleme zbog toga što su ga smatrali “ljubiteljem crnaca” (“nigger lover”), pa je zbog toga odlučio dezertirati. Pod lažnim imenom David radio je jedno vrijeme kao DJ. Tada je prvi put pokušao izvršiti samoubojstvo, ali je preživio. Vraća se u vojsku da dovrši službu, a nakon toga počinje raditi kao sportski fotograf za “Johannesburg Sunday Express”. Kada su se započele pobune protiv apartheida Karter je kao fotograf uzeo aktivno učešće prikazujući brutalnost odnosa prema crncima. U narednom periodu zbližio se sa Ken Oosterbroek fotografom za “Star”, Joao Silvom i Gregom Marinovichem. Njihov rad u periodu unutarnjih sukoba u JAR-i bio je izuzeztno opasan. Ova skupina fotografa bila je poznata kao “Bang-bang klub”. U tom periodu neki od fotografa, a među njima i Karter koriste marihuanu (“dagga”) – malo da bi se opustili, a malo kako bi se lakše približili uličnim ratnicima. Pretpostavlja se da Karter nije stao na marihuani, već je počeo pušiti mnogo opasniji tzv. “white pipe,” miks “dagge” i Mandraxa.
Nakon što je 1990. godine Marinovich dobio Pulitzera za fotku na kojoj jedan član A.N.C.-a probada jednog pripadnika Zulu-a. Carter i Silva odlaze 1993. u Sudan. Istog dana, čim je sletio na aerodrome počeo je snimati izgladnjele ljude. Smoren slikom izgladnjelih ljudi odlučio se izmaći iz te mase. Udaljio se sa strane, a onda je ugledao nevjerovatan prizor. Pred njim je bila izgladnjela djevojčica za koju je pretpostavio da pokušava puzati prema UN-ovom kampu. U tom trenu slijeće i lešinar!!! Pažljivo kako nebi prepao pticu počeo je snimati. Pričao je kako je čekao 20 minuta u nadi da će lešinar raširiti krila. Nakon 20 minuta čekanja odustao je i otjerao pticu. Stajao je i posmatrao djevojčicu koja je nastavila svoju borbu. Kako stoji u opisima ove scene, a o kojima je pričao njegov kolega i prijatelj Silva očigledno Karter nije uzeo djevojčicu, niti ju je prenio do kampa…On, pogođen scenom, sjeo je ispod drveta, zapalio cigaretu, plakao i obraćao se Bogu. Silva spominje da je Karter pao u depresiju, ponavljaući kako “želi zagrliti svoju kćerku”
Sljedeći dan vratio se u Johannesburg. Fotografiju je kupio New York Times i objavio je 26. marta, 1993. godine. Fotofrafija je izazvala nevjerovatne reakcije, a stotine čitatelja su zvali da saznaju šta se desilo sa djevojčice. Novine su odgovorile da nije poznato šta se sa djevojčicom dogodilo nakon što je fotografija snimljena. Mnoge novine su također objavile karterovu fotku… Prijatelji i kolege su bili puni hvale, pa je je sve to utjecalo da se Karter počeo osjećati bolje. Nastavio je sa radom, a samim tim nastavio je biti svjedokom scenama različitih zločina. Ponovno se vraća drogama. Zbog sudara koji je izazvao u pijanom stanju završio je 10 sati u zatvoru. Ostavlja ga i djevojka.
U svoj toj drami, 12. aprila 1994. New York Times ga obavještava da je osvojio Pulitzerovu nagradu. Samo šest dana poslije, njegov prijatelj Oosterbroek je ubijen u Tokozi, a Marinovich je smrtno ranjen. Pulitzer mu je donio mnoge riječi hvale, ali su se mnogi fokusirali i na činjenicu da nije ništa učinio da pomogne djevojčici, optužujući ga na način da je Karter lešinar sa fotografije. Pogođen ovakvim napadima branio se vlastitim profesionalizmom. Njegova depresija bila je sve gora i gora. Imao je i finansijske probleme, a uslijed teškog stanja sve češće mu se događaju profesionalni propusti. Radeći za TIME prvo je prespavao avion za Mozambik, a nakon 6 dana provedenih tamo izgubio je snimljeni materijal.
27.jula 1994, u 33-oj godini života izvršio je samoubojstvo. Bio je u depresiji, u dugovima, uopće bez para, zarobljen u slikama “živih sjećanja na ubijanja i leševe…bol…djecu koja umiru od gladi, ranjenu djecu….”
Postavljeno u 13:50, 5 komentar(a), print, #
