JAN BERAN /dokumentarist/

Local village: SJEĆANJE NA JAN BERANA

Danas tako spremajući se za težački ručak po inerciji upalih radio, a na radiju vijesti legendarnog er-ef-ija kojeg su moji roditelji redovno u ratu slušali u terminu od devet naveče (ili je ono bilo pola deset) kada se imalo baterija. Er-ef-iovci kao i uvijek nabrijano analizatorski raspoloženi, a jedna od tema koju su obrađivali je bila i situacija u Daruvaru (čini mi se) sa češkom manjinom. Navodno, počela prebrojavanja u preduzećima koliko ko ima hrvatskih, čeških, srpskih krvnih zrnaca na komandu: Po krvnim zrncima razbroj se! Nisam previše obratio pažnju na tu vijest jer je pogled koji se pružao na trpezu sve zaklonio. Ali ostade jedno frtalj misli da prebire po tome na šta bi u globalu ličile zemlje da nije imigranata, kako poznatih tako i onih nepoznatih.

Taj frtalj misli bi vjerovatno izumro negdje u škartu cerebruma da ne bi susreta sa dokumentaristom koji se desio iste večeri i koji me inspirisao da napišem ovaj prilog za rubriku «Immigrant Village». Prilog je posvećen djetetu čeških imigranata koji su došli 30-ih godina prošlog vijeka (možda i malo ranije) da žive u Sarajevu. Pamtim odnekle da mu je majka radila kao prevoditeljica dok za oca nisam siguran čime se bavio. Glavni junak ove priče, Jan Beran, svoju je ljubav našao u filmskoj kameri i snimanju dokumentaraca. Ostali su mi u sjećanju njegovi kadrovi iz filma o Uni koji je prije nekoliko godina prikazan na SFF-u u sklopu programa u kojem su predstavljeni radovi bh. dokumentarista. Pored ostalih filmova, nalazim informaciju u arhivskoj građi da je uradio i Reportažu o deset godina sporta u BiH (kratkometražna dokumentarna reportaža snimljena 1957. godine) u režiji Bosna filma Sarajevo, uz pomoć snimatelja Aleksandra Vesilgaja i montažera slike Vere Kalman Krošnjar. Interesantno je napomenuti i to da je Jan bio jedan od osnivača Televizije Sarajevo o čemu svjedoči sljedeći citat: “Prve informacije na televiziji pod oznakom “Televizija Sarajevo” emitirane su 1. juna 1961. godine. Televizija Sarajevo nije tada imala vlastiti studio, i redakcija joj se nalazila u prostorijama Radio Sarajeva u ulici Danijela Ozme. Televizijsku redakciju činilo je samo troje ljudi: urednik Alija Nuhbegović, Jan Beran i Ismet Mehi. Emisije TVSA su se obrađivale u studijima TV Beograd i TV Zagreb i odatle emitirale.”

Jan Beran je bio veoma svestran. Između ostalog, bio je i čovjek od pera. Napisao je roman «Muzikanti» i po meni odličnu zbirku kratkih priča «Priče iz Tašlihana» iz koje prenosim odlomak koji vjerno predstavlja pisca Jana Berana:

“…U dnu starog vratničkog groblja stoji neugledan i nakrivljen, nišan na kome ni najbolji poznavalac arapskog pisma ne može više da pročita ime onoga koji je pod njim pokopan. I tu, u hladu razgranate drače, počiva čovjek kome su ljudi za života dali nadimak Putnik, iako niko – od onih koji su ga poznavali – nije mogao reći da mu je noga ikada kročila dalje od Ilidže, na zapad, ili Kozje Ćuprije, na istok. Stekao ga je vječno boraveći po sarajevskim hanovima, dočekujući ili ispraćajući putnike mnogobrojnih karavana koji su se u njima zaustavljali. Ali, malo je reći da ih je samo dočekivao ili ispraćao. On se od njih nije odvajao, baš kao da je i on s njima doputovao.
Kako se priča, taj neobičan čovjek nije mnogo mario za jelo i piće kojim bi ga hanski gosti ponudili. Primao je to sa nijemom ravnodušnošću. Jedino što bi ga ispunjavalo pažnjom bili su razgovori koji u hanovima nisu nikada prestajali da teku. A kad bi ranim jutrom, bez posebnih riječi oproštaja, ispraćao odlazeće kiridžije i trgovce, izgledalo je kako su mu oni ostavili bar polovinu svog dragocjenog tereta.
I dok se ljeti pretvarao u pažljivog slušača, zimi bi – kad su snježni smetovi onemogućavali kretanje karavana – postajao rječit i vješt pripovjedač bez koga mnoge Sarajlije nisu mogli ni da zamisle svoju svakodnevnu kafu…”

Pamtim i priču od tetka koji je radio u Kinemi kako je Jan znao veoma često onako dobroćudno «nasankati» strane filmadžije koji su dolazili u naš grad različitim povodom. U tom čovjeku su se izgleda spojile najbolje karakteristike ova dva mentaliteta: istrajnost, istančan osjećaj za estetiku bez obzira da li se radi o filmskoj ili pisanoj riječi, te benigna duhovitost koja je oživljavala atmosferu gdje god bi se ovaj velikan našao. Pišem ovo iako ga nisam lično poznavao, ali kao da jesam jer kao što reče večeras promotor knjige još jednog velikana (ili velikanke Susan Sontag) njihovo djelo nastavlja da živi još dugo u nama nakon što nas oni napuste.

SAID – PF

Postavljeno u 14:02, 17 komentar(a), print, #