SJEĆANJA... 2006/06/07

SJEĆANJA...

Ovaj izbor tekstova sa BLOB-a služi da nas podsjeti na one drage, poznate, važne, kontraverzne i druge ljude koji su živjeli na ovom svijetu, a onda preselili...

07.06.2006.

FARAH TAHIRBEGOVIĆ /osnivačica sevdah republik/

02.06.2006.

"Breaking news": ODE NAM SEVDAHLI JARANICA ILI ALLAHIMANET DRAGA FARAH

Neprevidivost onoga što je samo po sebi određeno ipak iznenadi. Takva je bila jutarnja vijest o preseljenju drage Farah Tahirbegović na onaj, ako Bog da, ljepši svijet.
Kroz glavu mi prvo proleti to da sam njen broj mobitela uzeo još prije nekih desetak dana i da me je, kao što mi se često dogodi to kanjenje da zovnem podsjetilo na onu narodnu “Što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra”. Broj mobitela ostao je ukucan na tom “digitalnom papiriću”…
Tako mi Boga to nikako ne znači da na nju svih ovih dana nisam mislio. Od vijesti da je u bolnici, od one da stanje nije dobro, pa da je stanje loše, pa lošije do ove današnje… Nekoliko puta sam razmišljao, pogotovo nakon što sam čuo da je stanje loše, kako bi mogao izgledati taj razgovor…kako će Farah zvučati i da li uopće ima volje u takvoj situaciji razgovarati sa drugim ljudima.
Jednom sam je zapravo krenuo nazvati sjedeći u jednoj od bašči sarajevskih kahvana.. Moja Amira bi začuđena mojom idejom da sa takvog mjesta nazovem Farah koja je u bolnici…”Da nije nepristojno”, reče, te odustah… S jedne strane, nema dileme da je žena bila u pravu. Što jest jest gdje ćeš hastu zvati iz kahvane, gdje se čuje smijeh, muzika i uopće žamor sunčanog sarajevskog dana. Sa druge strane - ne znam…U svakom slučaju kada se toga sjetim ipak mi bude drago da mi je Farah upravo naumpala u tom trenutku – u toj sceni prelijepog sarajevskog dana, trenutku kada iskreno vjerujem kako živim na najljepšem mjestu na svijetu, okružen predivnim ljudima. – tim čudnim i dragim Bosankama i Bosancima… Ali ne nazvah! Bože oprosti. Estagfirullah…

Ne sjećam se kada sam upoznao Farah, ali znam da se taj prvi susret nije razlikovao od svih narednih. Bila je to osoba koju možete nazvati kad god hoćete i pitati je bilo šta bez ikakve dvojbe da će vam pomoći maksimalno koliko je to u njenoj mogućnosti. Bila je do jedna dobra žena. Iako je uvijek govorila ono što i misli ne znam da je bilo ljudi koji su o njoj imali negativno mišljenje. Bila je uvjerljiva i iskrena. Ne stigoh joj pokazati pokazati svoje pjesme i čuti šta ona o njima misli…

Ne znam datum rođenja, ali je dovoljno reći da bila mlada. Završila je komparativnu književnost i bibiotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bila je jedna od Buybookovih urednica, književna kritičarka, a opet nije bilo čudno sresti je i kao prodavačicu knjiga. Rado sam je slušao na TV-u kako sa ljubavi priča o knjigama. Voljela je knjigu i veoma mnogo je učinila da tu ljubav prenese na druge. To puno govori o njoj, njenoj vjeri i uopće duhovnosti. Žena Knjige!!! Bila je draga, ali i beskrajno ozbiljna osoba svijesna ozbiljnosti stanja u kome se naša zemlja nalazi.

Bila je izbornica prve revije malih književnosti u zagrebačkoj Booksi, urednica, priređivačica, prevoditeljica ili promotorka mnogih knjiga. Nalazim simboličnim njeno učešće u publiciranju knjige ' ' Zaboravljene vladarice u svijetu islama ' ' , autorice Fatime Marnissi.

Divno je pjevala sevdalinke, a neke su ostale i zapisane, a bila je i jedna od osnivačica republike Sevdaha što joj toliko priliči. U pitanju je bio projekat sa ciljem oživljavanja BH urbane muzike. Poručila nam je prije početka tog projekta kako je: ”Došlo novo vrijeme za novi sevdah, za nove načine njegovog izvođenja i aranžiranja”.

Bio sam ubjeđen da je pisala pjesme. Začudih se da o tome nema nikakvog traga. Neka vas to ne zbunjuje jer to ako te pjesme nisu ostale na papiru to ne znači da naša Farah nije bila vrhuska pjesnikinja. Rječi njene poezije su samo možda bile toliko slikovite da su se umjesto na papir pretopile u drage slike oko nas. Ostale su tu negdje sakrivene u formi lijepih i dragih bosanskih rječi.

Njeno preseljenje podsjetilo me je na priču o rahmetli Karimu Zaimoviću… Pade mi na pamet i Mustafa Busuladžić. Sve su to bili ljudi koji su umrli rano ali koji su samo po godinama bili mladi, dok po onome što nam ostaviše iza sebe to se nikako nebi moglo reći. Nema potrebe pitati se šta bi postigli da su poživjeli duže. U mojoj glavi njena smrt je vijest za medija. Za neku priču u udarnim vijestima – za priču o ljubavi i borbi za Bosnu – za Bosnu gdje ljudi čitaju knjige. Bože sačuvaj, novine su nam pune nekih anonimusa i mediokriteta… Za one koji išta znaju o stanju u gradu i državi vijest o preseljenju Farah trebalo je potpisati kao “breaking news”.

Njeno lijepo ime u prijevodu na bosanski znači sreća ili osjećati se sretnim, pa je logično da nam u ovom trenutku toliko nedostaje – upravo Farah

Helem, iz mobitela brišemo još jedan broj. Pitanje našeg sjećanja ostaje jedno od ključnih pitanja Bosanaca u svojoj borbi za ljepšu budućnost. Farah svakako ostaje inspirativna pojava kao jedna od ljepota i lijepih priča o zemlji Bosni. To je priča o sreći koju ćemo ako Bog da jednom sresti. Zato kažem Allahimanet Farah, da ti se dobri Allah dž.š. smiluje i obraduje te dženetom. Allahrahmetile.


Nihad Kreševljaković

Postavljeno u 15:51, 27 komentar(a), print, #

07.06.2006.

JAN DORŠNER /sportist i heroj Sarajeva/

Decembar, 1992.

Urbano selo: SJEĆANJE NA HEROJA SARAJEVSKIH ULICA, ALI I DRŽAVE!!!

Podsjetimo me, ko će drugi nego DIV. U jednom svom postu nas obavještava kako su član Teniskog kluba Sloboda iz Tuzle Mirza Mulahasanović i članica banjalučke Mladosti Vanja Tomić pobjednici tradicionalnog 14. memorijalnog turnira "Jan Doršner", koji se proteklih dana igrao na terenima Teniskog centra Koševo...

Tu na Koševu nekada je Jan Doršner igrao tenis, a nešto malo niže nalazi se njegovo ovosvijetsko počivalište. Jan Doršner, mladi Sarajlija slovenskog porijekla, osim što je bio izuzetan teniser, bio je i član reprezentacije BiH u alpskom skijanju, ronilac i odličan student treće godine mašinstva. Poginuo je u decembru 1992 godine.

Jan, kojeg zapravo i nažalost nisam osobno poznavao bio je jedan veliki čovjek. Jedan od onih heroja sarajevskih ulica - borac. Poginuo je koliko se sjećam na Azićima. O njegovoj pogibiji prepričavale su se priče. Kažu da je to izgledalo kao scena dvoboja. Sa jedne strane stajao je mladi Jan - hrabar i neustrašiv... Ispred njega je stajao tenk... Da ne pričam dalje jer tu nisam bio...
Ja se samo sjećam njegovih prijatelja koji su plakali nakon što je javljeno da je Jan Doršner poginuo. Sjećam se ljudi koji su spominjali smrt Jana, a bilo je jasno da je u pitanju posebna osoba. Sjećam se da je na križu iznad njegovog groba bila svezana njegova marama. Da nikad ništa nisam čuo, znao bih da prolazim pored mjesta gdje leži neki heroj... Ne znam zašto...

U znak sjećanja na Jana ali i na sve poginule sportiste i mlade ljude prvi Memorijalni turnir održan je još u maju 1993. godine.

U medijskoj agresiji kojom su nam naše novine nametnule likove raznih kriminalaca uružnjavajući naslovne stranice njihovim facama ponekad zaboravimo koliko je zapravo stvarnih heroja bilo... koliko je tih neustrašivih mladih ljudi sa velikim srcem tiho otišlo na onaj, ako Bog da ljepši svijet...

Sjećam se scene iz mog omiljenog ratnog filma » 24 sata s Buretom«. Bure stoji pored križa na kome je ispisano Janovo ime. Odaje počast u tišini groblja koje tih dana raste velikom brzinom. Čuje se Princ koji pjeva "Sometimes it snows in April...Sometimes I feel so bad..."

...U finalnom meču tenisera Mulahasanović je pobijedio Mirzu Bašića (TK Sporting, Sarajevo) sa 6:3, 7:5, dok je u ženskom finalu Vanja Tomić sa 6:2, 6:3 bila bolja od Neire Fatić (TK Junior, Hadzići). Na Memorijalu Jan Doršner je učestvovalo 20 tenisera i sedam teniserki.

Život teče dalje... A kakav će biti to je do nas... Neka nam inspiracija budu ljudi poput Jana Doršnera.


Postavljeno u 01:16, 19 komentar(a), print, #

07.06.2006.

VLADIMIR PRELOG /nobelovac/

7. januar 1998.

Urbano selo: NOBELOVAC IZ SARAJEVSKE ULICE JOSIPA ŠTADLERA

Jučer je napokon postavljena spomen ploča na rodnu kuću Vladimira Preloga nobelovca rođenog u Sarajevu ( ulica Josipa Štadlera).
Za razliku od drugog bh. nobelovca Ive Andrića o Prelogu se u ovom gradu vazda malo znalo, a još manje pričalo, što recimo nije bio slučaj sa Zagrebom.
Vladimir Prolog je rodjen 1906. godine u Sarajevu.
Srednju školu je zavrsio u Zagrebu, a univerzitetsko obrazovanje je stekao na Češkom institutu za tehnologiju u Pragu, 1929. godine.
Univetzitetska i naučno-istrazivacka karijera Vladimira Preloga bila je blisko vezana za velikog učenjaka Leopolda Ružičku, koji mu je bio i profesor na studijama.
Ručička je Preloga na početku Drugog svjetskog rata spasio tako što ga je pozvao da radi u Federalnom institutu tehnologije u Cirihu (ETH), gdje je u cijelosti razvio svoj naučni potencijal, na temelju čega je 1975. podijelio Nobelovu nagradu za hemiju sa australijskirn naučnikom J.W. Comfothom.
Ipak, što bi se reklo -bolje ikad' nego nikad-
Zahvaljujući Napretkovoj ideji i Vladi Kantona Sarajevo sada će te prolazeći kroz Štadlerovu ulicu nekom prijatelju iz daljine ili običnom turisti, spomenuti da je o onoj žutoj zgradi pored Švicarske ambasade rođen nobelovac Vladimir Prelog, sin Milana Preloga sarajevskog historičara.
Pošto će te se teško sjetiti da kažete i nešto o simetriji i redu u svijetu kiralnih i asimetričnih hemijskih spojeva ili fenomenu sekundarnog deuterijskog izotopnog efekta, možete jednostavno nakon osnovnih informacija dodati i to da je u istoj kući sniman Otac na službenom putu...O tome će te sigurno znati mnogo više...
Ono što mi kao Sarajlije ipak ne bi smjeli zaboraviti ovm Sarajliji - građaninu svijeta -je to da je za razliku od reditelja filma snimanog u njegovoj kući, ovaj nobelovac u ratnim godinama često apelirao za prestanak granatiranja Sarajeva.

Postavljeno u 17:05, 29 komentar(a), print, #

07.06.2006.

JAN BERAN /dokumentarist/

Local village: SJEĆANJE NA JAN BERANA

Danas tako spremajući se za težački ručak po inerciji upalih radio, a na radiju vijesti legendarnog er-ef-ija kojeg su moji roditelji redovno u ratu slušali u terminu od devet naveče (ili je ono bilo pola deset) kada se imalo baterija. Er-ef-iovci kao i uvijek nabrijano analizatorski raspoloženi, a jedna od tema koju su obrađivali je bila i situacija u Daruvaru (čini mi se) sa češkom manjinom. Navodno, počela prebrojavanja u preduzećima koliko ko ima hrvatskih, čeških, srpskih krvnih zrnaca na komandu: Po krvnim zrncima razbroj se! Nisam previše obratio pažnju na tu vijest jer je pogled koji se pružao na trpezu sve zaklonio. Ali ostade jedno frtalj misli da prebire po tome na šta bi u globalu ličile zemlje da nije imigranata, kako poznatih tako i onih nepoznatih.

Taj frtalj misli bi vjerovatno izumro negdje u škartu cerebruma da ne bi susreta sa dokumentaristom koji se desio iste večeri i koji me inspirisao da napišem ovaj prilog za rubriku «Immigrant Village». Prilog je posvećen djetetu čeških imigranata koji su došli 30-ih godina prošlog vijeka (možda i malo ranije) da žive u Sarajevu. Pamtim odnekle da mu je majka radila kao prevoditeljica dok za oca nisam siguran čime se bavio. Glavni junak ove priče, Jan Beran, svoju je ljubav našao u filmskoj kameri i snimanju dokumentaraca. Ostali su mi u sjećanju njegovi kadrovi iz filma o Uni koji je prije nekoliko godina prikazan na SFF-u u sklopu programa u kojem su predstavljeni radovi bh. dokumentarista. Pored ostalih filmova, nalazim informaciju u arhivskoj građi da je uradio i Reportažu o deset godina sporta u BiH (kratkometražna dokumentarna reportaža snimljena 1957. godine) u režiji Bosna filma Sarajevo, uz pomoć snimatelja Aleksandra Vesilgaja i montažera slike Vere Kalman Krošnjar. Interesantno je napomenuti i to da je Jan bio jedan od osnivača Televizije Sarajevo o čemu svjedoči sljedeći citat: “Prve informacije na televiziji pod oznakom "Televizija Sarajevo" emitirane su 1. juna 1961. godine. Televizija Sarajevo nije tada imala vlastiti studio, i redakcija joj se nalazila u prostorijama Radio Sarajeva u ulici Danijela Ozme. Televizijsku redakciju činilo je samo troje ljudi: urednik Alija Nuhbegović, Jan Beran i Ismet Mehi. Emisije TVSA su se obrađivale u studijima TV Beograd i TV Zagreb i odatle emitirale.”

Jan Beran je bio veoma svestran. Između ostalog, bio je i čovjek od pera. Napisao je roman «Muzikanti» i po meni odličnu zbirku kratkih priča «Priče iz Tašlihana» iz koje prenosim odlomak koji vjerno predstavlja pisca Jana Berana:

“...U dnu starog vratničkog groblja stoji neugledan i nakrivljen, nišan na kome ni najbolji poznavalac arapskog pisma ne može više da pročita ime onoga koji je pod njim pokopan. I tu, u hladu razgranate drače, počiva čovjek kome su ljudi za života dali nadimak Putnik, iako niko – od onih koji su ga poznavali – nije mogao reći da mu je noga ikada kročila dalje od Ilidže, na zapad, ili Kozje Ćuprije, na istok. Stekao ga je vječno boraveći po sarajevskim hanovima, dočekujući ili ispraćajući putnike mnogobrojnih karavana koji su se u njima zaustavljali. Ali, malo je reći da ih je samo dočekivao ili ispraćao. On se od njih nije odvajao, baš kao da je i on s njima doputovao.
Kako se priča, taj neobičan čovjek nije mnogo mario za jelo i piće kojim bi ga hanski gosti ponudili. Primao je to sa nijemom ravnodušnošću. Jedino što bi ga ispunjavalo pažnjom bili su razgovori koji u hanovima nisu nikada prestajali da teku. A kad bi ranim jutrom, bez posebnih riječi oproštaja, ispraćao odlazeće kiridžije i trgovce, izgledalo je kako su mu oni ostavili bar polovinu svog dragocjenog tereta.
I dok se ljeti pretvarao u pažljivog slušača, zimi bi – kad su snježni smetovi onemogućavali kretanje karavana – postajao rječit i vješt pripovjedač bez koga mnoge Sarajlije nisu mogli ni da zamisle svoju svakodnevnu kafu...”

Pamtim i priču od tetka koji je radio u Kinemi kako je Jan znao veoma često onako dobroćudno «nasankati» strane filmadžije koji su dolazili u naš grad različitim povodom. U tom čovjeku su se izgleda spojile najbolje karakteristike ova dva mentaliteta: istrajnost, istančan osjećaj za estetiku bez obzira da li se radi o filmskoj ili pisanoj riječi, te benigna duhovitost koja je oživljavala atmosferu gdje god bi se ovaj velikan našao. Pišem ovo iako ga nisam lično poznavao, ali kao da jesam jer kao što reče večeras promotor knjige još jednog velikana (ili velikanke Susan Sontag) njihovo djelo nastavlja da živi još dugo u nama nakon što nas oni napuste.


SAID - PF

Postavljeno u 14:02, 17 komentar(a), print, #

07.06.2006.

SUSAN SONTAG /pisac i počasni građanin Sarajeva/

28. decembar 2004.

Local village: STILOVI RADIKALNE VOLJE - PRVI PRIJEVOD KNJIGE NA BOSANSKI AUTORICE KOJA JE POČASNA GRAĐANKA SARAJEVA!!!

17.04. 2006 u 19.00 u Gazi Husrevbegovom hamamu Bošnjačkog instituta u Sarajevu održat će se promocija knjige "Stilovi radikalne volje", autorice Susan Sontag. Svi ste pozvani. Knjigu je prevela Senada Kreso, a izdavač je Internacionalni teatarski festival MESS. Publikacija knjige dio je projekta koji je Festival MESS pokrenuo 1996. godine pod imenom Modul Memorije.

Susan Sontag jedna je od najznačajnijih i najuvaženijih američkih spisateljica na svijetu. Rođena je u New York City-u 1933. godine, odrasla je u Tucson-u (Arizona), a srednju školu pohađala je u Los Angeles-u. Diplomirala je u Chicagu, a postidplomske studije iz Filozofije, književnosti i teologije pohađala je na Oxfordu. Umrla je u New Yorku 2004., ali je ukopana u Parisu. Hommage Susan Sontag u povodu njene smrti organiziran je i u Sarajevu, gdje je prisustvovao i njen sin David Rieff - također veliki prijatelj Sarajeva.

Njene knjige i novelu su: “The Benefactor”, “Death Kit”, “The Volcano Lover” i “In America”; zbirku kratkih priča “I, etcetera”; drama “Alice in Bed”; i 6 naučnih radova: “Against Interpretation”, “On Photography” i “Illness as Metaphor”.
Njene priče i eseji objavljivani su u The New Yorker-u, The New York Review of Books, The Times Literary Supplement, Art in America, Antaeus, Parnassus, The Threepenny Review, The Nation, Granta, i mnogim drugim magazinima u SAD i Svijetu. Njena priča "The Way We Live Now" (1987) izabrana je za u selekciju najboljih američkih kratkih priča 80-tih /The Best American Short Stories/, te selekciju Najboljih američkih kratkih priča stoljeća /The Best American Short Stories of the Century/, koju je uređivao John Updike. Od 1987 do 1989 bila je predsjednik Američkog PEN-a.
Njene knjige su prevedene na preko 30 jezika, među kojima ne postoji niti jedna do sada prevedena na bosanski jezik. Zapravo,
bio je jednom jedan prijevod iste knjige koja će se sada pojaviti u izdanju Festivala MESS, ali je prijevod bio “tako dobar” da se knjiga koristila na fakultetima kao primjer kako se knjige ne prevode! Ovdje mogu napomenuti i to da je priličan broj tekstova Susan Sontag objavljen u Odjeku, a ponajviše zahvaljujući prijateljstvu Susan Sontag sa Nerminom Kurspahić i Senadom Kreso. Naime, od Susanine posjete Sarajevu svaki novi tekst ona je slala Senadi Kreso koja bi paralelno sa svijetskim izdanjima isti prevodila na bosanski jezik. Pored "Odjeka" tekst Susan Sontag "Lament nad Bosnom" objavljen je u publikaciji Festivala MESS pod nazivom “Um”.
Sontag je što je manje poznato napisala i režirala 4 dugometražna filma: “Duet for Cannibals” (1969), “Brother Carl” (1971); “Promised Lands” (1974), “Unguided Tour” (1983)…
Sarajlije su je mogle upamtiti kao teatarsku rediteljicu. Inače, svoje predstave je režirala u SAD i Evropi, ali u njenoj biografiji posebno mjesto zauzima postavka predstave Čekajući Godoa (S. Becket) u ljeto 1993 u opsjednutom Sarajevu. U ratnom Sarajevu Susan Sontag je provela većinu vremena između 1993 i 1996, a za svoje aktivnosti proglašena je i počasnom građankom grada Sarajeva. Bez ikakve dileme može se konstatirati da su Susan Sontag, kao i njen sin David Rieff definitivno osobe koje su bili istinski borci za pravdu kada je u pitanju naša zemlja i naš glavni grad. Zbog toga je tužno da tek sada objavljujemo njenu prvu knjigu!

Valjda se na ovakve situacije se odnosi ona stara:"Bolje ikad, nego nikad".



Postavljeno u 12:54, 24 komentar(a), print, #

07.06.2006.

KARIM ZAIMOVIĆ /simbol otpora primitivizmu/

august 1995.

Memory village: »KOLIKO VEĆ SUTRA« – DA SE NE ZABORAVI !!!

»...Štos je u tome da se od prestanka napada na grad pa do danas nije promjenilo ništa od onog što je opsadu Sarajeva učinilo relevantnom za noviju svjetsku istoriju. Iza kulisa prividne normalizacije i dalje je opsjednuti grad, bez vidnije perspektive da se to izmjeni. Dobar dio krivice drži svjetska zajednica koja će i dalje čuvati ovce od vukova koji vrebaju iza ograda. No, i pored sve pastirske brige za svoju životinjsku populaciju, to ne čine ni iz kakve karitativnosti ka očuvanju ovčije populacije: dobro znamo koji je jedini razlog pastirske bezbrižnosti.

Doduše, granate više ne padaju i ljudi ne ginu (...) Time što ljudi ne ginu trenutno je uravnotežen opasno poljuljani biološki opstanak grada. No kako ostvariti daljnji rast? Lako je zatražiti od žena da fabrikuju djecu. Ali, istovremeno treba raditi i na tome da se toj djeci omogući što normalniji život. Za sada stvari po tom pitanju ostaju samo na parolaštvu. A da ne govorimo o tome da još uvijek, što se Sarajeva tiče, nije otklonjena opasnost da novorođenčad i djeca ponovo ginu koliko već sutra.«

Ovo je dio iz teksta »Rat i mir« objavljenog u Danima 1. maja 1994. godine. Njegov autor, unatoč svojoj mladosti i samo jednoj objavljenoj knjizi »Tajna džema od malina« smatran je briljatnim književnikom i intelektualcem. Ivan Lovrenović, u intervjuu za zagrebački Vijenac, rekao je da »kao što je Drugi svjetski rat simboliziran u Goranu Kovačiću, tako je ovaj bosanski u Karimu Zaimoviću.«

Rahmetli Karim Zaimović poginuo je od agresorske granate u augustu 1995. godine, tri mjeseca prije posljednjeg potpisanog mirovnog ugovora u Daytonu.

Navedeni tekst preuzeo sam iz knjige Karim Zaimović, »Odabrani tekstovi iz magazina »Dani« 1992-95«, a koju je 2005. izdala Fondacija koja nosi njegovo ime.


Postavljeno u 23:56, 13 komentar(a), print, #

07.06.2006.

SADIK HASANBEGOVIĆ - ALE /javni radnik/

Sjećanje: SADIK HASANBEGOVIĆ - ALE

Danas je obavljena dženaza Sadiku Hasanbegoviću. Ne znam previše o njemu kao o javnoj ličnosti, ali zato mogu reći da sam ga upoznao kao čovjeka. Znam tek toliko da je u pitanju čovjek koji je bio prisutan u različitim sferama društvenog života. Znam da je puno učinio i da je puno želio učiniti.
Prvi put za njega sam čuo kada se pojavio u kancelariji mog oca koji je tada tek postao gradonačelnik. Očeva sekretarica, koja je do tada radila za mnoge gradonačelnike rekla je dobronamjerno kako je Ale uporan čovjek. Ja, kao momak koji je tada bio sumnjičav prema ljudima iz starog sistema mogao bih reći da sam možda osjetio i neku nesimpatiju prema njemu. Bila je to ona greška koju nekad napravimo vodeći se za stereotipima. Ipak, nakon tog susreta u narednim godinama Ale je iz dana u dan demantirao moj prvi utisak. Kao dobri sin smatram važnim i to da ga je otac izuzetno cijenio. Sadik se pokazao kao jedan od onih sposobnih ljudi koji je nastojao da se njegova zemlja okoristi njegovim utjecajem i vezama. Bio je jedan od onih ljudi koje svaka normalna zemlja mora imati i bez kojih nema budućnosti. Hvala Bogu pa je bio onako uporan.
Bio je i veliki pomagač sportista i kulturnjaka, a njegova uloga u formiranju projekta Ars Aevi je izuzetno značajna. Njegova tiha pomoć ljudima bez da se o tome zna očigledna je i po dženazi koja je danas obavljena na gradskom groblju Bare. Različite vrste ljudi...Svih vjera...Imućni i oni koji to nisu... Sarajevo u malom...Pored mnogih uglednih ličnosti bilo je i mnoštvo onog običnog svijeta. Mnogim je Ale pomogao. Tako je na kolicima došao i poznati sarajevski frizer – Drago. Ima ona čuvena njegova fotka koju je mislim snimio Milomir Kovačević gdje Drago šiša čovjeka na šetalištu pored Miljacke. Od nedavno on je teški invalid. Suznih očiju priča o tome kako ga je Ale pomogao dok je bio u bolnici. O svojim dobrim djelima Sadik Hasanbegović nije puno pričao, a vjerujem kako će ga dočekati tamo gdje je otišao. Na kraju krajeva, dobra dijela su jedino što nosimo sa sobom na taj neminovni put. Allahrahmetille.


Postavljeno u 18:04, 10 komentar(a), print, #

07.06.2006.

SAVO SKARIĆ ZEMBILJ /sarajevski satiričar/

Local village: SAVO SKARIĆ ZEMBILJ - SARAJEVSKI SATIRIČAR

Ne znam koliko vas zna o našem velikom BH historičaru Vladislavu Skariću koji je spadao među najbolje poznavaoce prošlosti Sarajeva. U svakom slučaju sigurno je više ljudi čulo za njega nego njrgovog prezimenjaka Savu. Ne znam da li su Savo i Vladislav Skarić bilu u rodu, ali iza obojice je ostala po jedna sarajevska ulica koja nosi njihova imena. Moj ulicu je presijecala ulica Save Skarića, a uvijek mi je bilo čudno što je otac zove Zembiljeva. Kasnije ću saznati da je kako je to bio nadimak Save Skarića. Eh taj Savo Skarić zvani Zembilj rodio se u Sarajevu iste godine kada je izvršena okupacija Bosne od strane Austro-Ugarske. U rodnom gradu završio je gimnaziju, a potom Farmaciju u Zagrebu. Život mu nije bio lahak jer je kao mladić obolio od kostobolje postavši teški invalid. Unatoč tome još od gimnazijskih dana bio je prepoznat kao izuzetno duhovit mladić sa izrazitim smislom za satiru i humor. Prepoznavši vlastiti talenat Zembilj je postao jedan od naših najpoznatijih satiričara. Oštrica njegovog pera bila je uglavnom namjenjena austrijskim vlastima i njihovim izaslanicima u Bosni, dok je politički naginjao prosrpskim idejama koje su se tih godina prilično udomaćile među bosanskim pravoslavcima. Ipak nije štedio nikoga. Ovaj put ćemo se samo osvrnuti na neke od pojmova kojim se Zembilj poigravao u svojim radovima. Čini mi se da i danas ove šale imaju mjesta. Naime radi se o pojmovima »kufer« i »kuferaš«. Zembilj nam ih objašanjava na slijedeći način. Dakle:«Kuferaš je svaki onaj, koji je došao sa koferom u Bosnu, živi od ovoga naroda, a želi mu nešto drugo, nego što narod sam sebi želi. Onaj čovjek, opet, koji u idealima ovoga naroda nalazi i svoje ideale, nije kuferaš niti može biti, pa ma on bio čak iz Čina i Mačina.«
Kako se u to doba, kao i danas, mnogo naših ljudi iseljavalo u Ameriku Zembilj je napisao i slijedeće:« Koliko god se naših domaćih sinova godišnje iseli u Ameriku pa možda i više kuferaša se useli u našu domovinu i nađe sebi zasluge. Mi puštamo u našu rođenu zemlju kuferaše, a sami iz nje selimo, da budemo američki kuferaši. Zar je to lijepo, zar je to junački?«


Postavljeno u 19:17, 11 komentar(a), print, #

07.06.2006.

KEVIN CARTER /fotograf/

27.jula 1994.

Global village: FOTOGRAFIJA ZA OSOBNU KARTU

Nije baš lahko biti fotograf!!! Klikate, klikate i klikate...Čekate svoju sekundu. Onda, jednog dana razvijete film i na njemu ugledate lešinara pored djeteta koje umire od gladi...Shvatite da napokon imate remek-djelo, fotografiju po kojoj će vas svi prepoznati. Zagledajući fotografiju tražite sebe na njoj...Osjećate da je ta fotografija poput fotke iz vaše osobne karte... Gledate čas u djete, čas u lešinara...Tražite...pitate se: "gdje sam tu ja..." Odjednom, cijeli svijet vam se sruši i dobijete sekundu da se odlučite izabrati između uloge djeteta koje umire ili lešinara.

To je priča Kevina Cartera, čovjeka kome je uspijeh donio smrt.

Kevin Carter rođen je 1960. u predgrađu Johannesburga, Južnoafrička Republika. Služeći vojsku doživio je probleme zbog toga što su ga smatrali “ljubiteljem crnaca” ("nigger lover"), pa je zbog toga odlučio dezertirati. Pod lažnim imenom David radio je jedno vrijeme kao DJ. Tada je prvi put pokušao izvršiti samoubojstvo, ali je preživio. Vraća se u vojsku da dovrši službu, a nakon toga počinje raditi kao sportski fotograf za “Johannesburg Sunday Express”. Kada su se započele pobune protiv apartheida Karter je kao fotograf uzeo aktivno učešće prikazujući brutalnost odnosa prema crncima. U narednom periodu zbližio se sa Ken Oosterbroek fotografom za “Star”, Joao Silvom i Gregom Marinovichem. Njihov rad u periodu unutarnjih sukoba u JAR-i bio je izuzeztno opasan. Ova skupina fotografa bila je poznata kao “Bang-bang klub”. U tom periodu neki od fotografa, a među njima i Karter koriste marihuanu (“dagga”) - malo da bi se opustili, a malo kako bi se lakše približili uličnim ratnicima. Pretpostavlja se da Karter nije stao na marihuani, već je počeo pušiti mnogo opasniji tzv. "white pipe," miks “dagge” i Mandraxa.
Nakon što je 1990. godine Marinovich dobio Pulitzera za fotku na kojoj jedan član A.N.C.-a probada jednog pripadnika Zulu-a. Carter i Silva odlaze 1993. u Sudan. Istog dana, čim je sletio na aerodrome počeo je snimati izgladnjele ljude. Smoren slikom izgladnjelih ljudi odlučio se izmaći iz te mase. Udaljio se sa strane, a onda je ugledao nevjerovatan prizor. Pred njim je bila izgladnjela djevojčica za koju je pretpostavio da pokušava puzati prema UN-ovom kampu. U tom trenu slijeće i lešinar!!! Pažljivo kako nebi prepao pticu počeo je snimati. Pričao je kako je čekao 20 minuta u nadi da će lešinar raširiti krila. Nakon 20 minuta čekanja odustao je i otjerao pticu. Stajao je i posmatrao djevojčicu koja je nastavila svoju borbu. Kako stoji u opisima ove scene, a o kojima je pričao njegov kolega i prijatelj Silva očigledno Karter nije uzeo djevojčicu, niti ju je prenio do kampa…On, pogođen scenom, sjeo je ispod drveta, zapalio cigaretu, plakao i obraćao se Bogu. Silva spominje da je Karter pao u depresiju, ponavljaući kako “želi zagrliti svoju kćerku"
Sljedeći dan vratio se u Johannesburg. Fotografiju je kupio New York Times i objavio je 26. marta, 1993. godine. Fotofrafija je izazvala nevjerovatne reakcije, a stotine čitatelja su zvali da saznaju šta se desilo sa djevojčice. Novine su odgovorile da nije poznato šta se sa djevojčicom dogodilo nakon što je fotografija snimljena. Mnoge novine su također objavile karterovu fotku… Prijatelji i kolege su bili puni hvale, pa je je sve to utjecalo da se Karter počeo osjećati bolje. Nastavio je sa radom, a samim tim nastavio je biti svjedokom scenama različitih zločina. Ponovno se vraća drogama. Zbog sudara koji je izazvao u pijanom stanju završio je 10 sati u zatvoru. Ostavlja ga i djevojka.
U svoj toj drami, 12. aprila 1994. New York Times ga obavještava da je osvojio Pulitzerovu nagradu. Samo šest dana poslije, njegov prijatelj Oosterbroek je ubijen u Tokozi, a Marinovich je smrtno ranjen. Pulitzer mu je donio mnoge riječi hvale, ali su se mnogi fokusirali i na činjenicu da nije ništa učinio da pomogne djevojčici, optužujući ga na način da je Karter lešinar sa fotografije. Pogođen ovakvim napadima branio se vlastitim profesionalizmom. Njegova depresija bila je sve gora i gora. Imao je i finansijske probleme, a uslijed teškog stanja sve češće mu se događaju profesionalni propusti. Radeći za TIME prvo je prespavao avion za Mozambik, a nakon 6 dana provedenih tamo izgubio je snimljeni materijal.
27.jula 1994, u 33-oj godini života izvršio je samoubojstvo. Bio je u depresiji, u dugovima, uopće bez para, zarobljen u slikama “živih sjećanja na ubijanja i leševe…bol…djecu koja umiru od gladi, ranjenu djecu….”


Postavljeno u 13:50, 5 komentar(a), print, #

07.06.2006.

AHMED DŽUVIĆ /arhitekta i umjetnik/

11.03.2006.

Local village: ZAPIS O AHMEDU DŽUVIĆU

U subotu,11.03.2006. obavljena je dženaza na Faletićima gdje su prijatelji i poznavaoci ispratili Ahmeda Džuvića na drugi Svijet. Velikim i dragim ljudima i dženaze izgledaju lijepo. Na starom Faletićkom mezarju okupio se veliki broj njegovih sugrađana, a dženazu je klanjao Midhat ef. Čelebić.
Ahmed Džuvić bio je arhitekta i akvarelista, a prostor je bio njegova osnovna tema i okupacija. Bio je dobitnik “Šestoaprilske nagrade”. Završio je Arhitektonski fakultet u Sarajevu 1960. godine, a u narednih pola decenije bio je autor mnogih arhitektonskih projekata, učesnik i dobitnik više od 30 konkursa u zemlji i inostranstvu. Njegovo rješenje spomenika posvećenog žrtvama agresije i opsade Sarajeva dobilo je drugu nagradu (prva nije dodijeljena), ali se odustalo od realizacije projekta. Ne znam ni da li je taj projekat ikad realiziran ali zanimljiva mi je bila informacija o tome kako je Džuvić bio jedan od autora koncepta muzeja posvećenog kamili u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Sjedeći u njegovoj kući ili terasi njegove kuće jasno je bilo da se radi o esteti visokih kriterija. Njegova kuća je jedno od najukusnijih i najprijatnijih mjesta. Pravi arhitektonski poklon gradu.

Njegovi akvarel svrstali su ga u red značajnijih BH umjetnika, a iza njega je ostalo 7 samostalnih izložbiod koji je posljednja „Tragovi Srebrenice“, gdje mi se ukazala čast da i sam uzmem učešće u organizaciji. Iako sam poznavao rad Ahmeda Džuvića tada sam ga prvi put i upoznao. Bio je već veoma bolestan ali iz njega je isijavala velika umjetnička energija. Susret sa njim bio mi je drag događaj koji ću pamtiti. Sjedili smo na njegovoj prelijepoj terasi. Tu su, pored njega i njegove supruge, bili Šaćir Filandra i Dino Mustafić. Objasnio nam je ideju njegove izložbe, a mi smo se složili da pomognemo njenu realizaciju. Izložba je postavljena u galeriji „Preporod“ ali nažalost nismo u potpunosti mogli odgovoriti zahtijevima umjetnika. Zbog toga nije postignut efekat koji je g. Džuvić imao na umu. Ipak, postavljeni su akvareli u kojima je Ahmed Džuvić predstavio 8.000 likova objašnjavajući tako egzaktno razmjere zločina počinjenog u Srebrenici. Šaćir Filandra je u katalogu izložbe napisao:“Kad nemamo moći da kaznimo zločince, a nemamo, ostaje nam duboka zapitanost nad svim i stvaralački odgovor na nju izražen kroz umjetnost kao najbolji i najtrajniji način čuvanja i oblikovanja sjećanja“.

Nakon izložbe pozvao me je da ga posjetim. Mislio sam sačekati proljeće... Tako to često biva. Sjetio sam se ponovno Filandre i rječi kako je:“umjetnost najbolji i najtrajniji način čuvanja i oblikovanja sjećanja.“ Bašeskija je napisao: „Što je zapisano ostaje, što se pamti išžezne“. Tako i jest! Allahrahmetile.


Postavljeno u 12:37, 19 komentar(a), print, #

07.06.2006.

ASIM FERHATOVIĆ HASE /nogometaš i dobrotvor/

25. januar 1987.

Sjećanje: E MOJ HASE, DA SI OVDJE S NAMA

Zahvaljujući raznim izvorima poklanjamo vam ovaj post sa željom da se sjetimo našeg uzornog sugrađanina Asima Ferhatovića Haseta ( 24.I 1933. - 25.I. 1987.)

”FERHATOVIĆ, ASIM HASE: Nogometaš, dobrotvor i utemeljitelj najbolje ćevabdzijske firme na svijetu. Prije je barem bilo tako: do tridesete te raja ozbiljno shvata po tome kako barataš s loptom, od tridesete - koliko para imaš. Za njega se pričalo: da je predriblao petericu igrača, ostavio loptu na gol-liniju, okrenuo se prema klupi gdje je sjedio selektor (čovjek se, valjda, zvao Lustica, ili tako nekako) koji ga nije volio, jer previše dribla, nabio loptu u polje i rekao: 'E, haj' ga sad ti daj!'; da je skupljao čarsijsku sirotinju i u velikoj samoposluzi na Kovačima kupovao po desetak-petnaest fasunga; da bez raje nije uspio izdržati u Istanbulu gdje su ga nosili na rukama više od mjesec dana; da je umoran dolazio na prvenstvene utakmice jer nije mogao odbiti poziv te iste raje da ih pojača kada se u mahali igralo u sepet trešanja; da je ona pjesma Zabranjenog pušenja... I da će te ljudi, kad konačno ostariš, cijeniti po tome koliko znaš da šutiš o sebi i svojoj veličini. Hase je i to znao. I zato je na ahiret otisao kao gospodin. Tako je i igrao
(Prof. Dr. Muhamed Filipović)

”…Asim Ferhatović igrao je samo za bordo tim i oko dva mjeseca u Fenerbahče. Volio je klub i svi su voljeli njega. Nažalost, njegovo veliko umijeće nije imalo i odgovarajući odjek: odigrao je jednu, samo jednu reprezentativnu utakmicu kada je 8. oktobra 1961. godine u Beogradu pobjeđena J. Koreja sa 5:1. Tada i nikad više...

...Dok postoje oni koji ga pamte, uvijek će se spominjati jedna utakmica - jedna od životnih - koju je Sarajevo odigralo s BSK-om. Godine 1955. Sarajevo je gostovalo na Karaburmi u Beogradu, gdje je igralo utakmicu sa BSK-om.
Beogradski tim je redao pobjede pa se očekivalo da će i ekipa sa Koševa biti lahko savladana. U tom susretu glavni junak bio je Asim Ferhatović…”

“…U jednom drugom gradu također se igrala prvenstveno utakmica, ali je gledaoce više zanimalo ono što smo saznali u radioprenosu sa Karaburme. Jer, taj prenos sasvim je bio obojen Hasetom. Mladi, gologlavi Sarajlija - po zagrebačkom odvjetniku Jerku Šimiću “raspjevani sevdalija” - zabavljao je beogradske fudbalomane svih 90 minuta. Driblao je, vraćao se s loptom unazad, pa opet varao čak i domaćeg golmana dovodeći svoje čuvare do ludila. ..Zahvaljujući radioprenosu i glasu reportera Radivoja Markovića, oduševljenim Hasetovim bravurama, iako samo kao slušaoci mnogi i danas pamte tu nogometnu predstavu, svojevrsni cirkuski matine Haseta protiv BSK…”
“…Na Karaburmi, te 1955. god. čitav stadion je stajao na nogama i aplaudirao majstoru, romantičaru. Takve igre se rijetko vidjaju. Još je ljepša bila slika kada su ga na kraju utakmice protivnički navijači u špaliru aplauzom ispratili sa stadiona…”

”…Hase bi na terenu najprije djelovao nekako opušteno, nonšalantno, pa i nezainteresirano - sve dok ne bi osjetio “miris” lopte u blizini. Onda bi postajao druga osoba. Protivnici mu nisu mogli ništa.
Istina, jednom nije uspio u nakani da izbjegne kontroli beskrupuloznog čuvara. Bilo je to u jesen šezdeset šeste kada je nemilosrdni Brnjac tako “obrađivao” njegova koljena da je Hase, tamo na Kantridi, definitivno digao ruke od lopte. Ipak je uspio da već dotle, makar dijelom, doprinese osvajanju šampionske titule bordo tima…”

“…Na zelenim livadama - kojih danas, na žalost, više nigdje nema - naučio je kako se dribla, šutira, zagrađuje lopta, izvode finte, dodaje... i u stvari ovladao svom igračkom gradnjom. Tu je “naučio” i kako se “uči” pregled igre. Savladao je sve tajne, ali ne i onu koja bi ga dovela u najviši rang - nije mu se baš nešto treniralo. Volio je, doduše, da vježba udarce na gol. Daleko od šeme, od šablona - To je bio Hase.
“…Još dok je kao dječak prolazio uskim ulicama, sretali su ga ljudi i pozdravljali majstora o kome je vec pričao cijeli grad. Asim je od prvih fudbalskih dana ispoljavao mirnoću, lijepe manire i skromnost. Bio je i ostao pravi džentlmen u kopačkama!
U albumu jugoslovenskog fudbala ostaće zapisano da je
Asim u 31 godini zivota (sezona 1963/64) sa 19 golova, bio najbolji jugoslovenski golgeter.
…“Priča o Hasetu je priča o estetici sporta i etici života ispunjenog pomaganjem sirotinji...”
“…Zamislite driblinge i golove koji se prepričavaju i danas, a koji su nekad stadione dizali na noge, a golmane dovodile do očaja. ..
Odigrao je podosta utakmica koje su ga uvrstile u red velikana fudbala.Spomenut ćemo još nekoliko lijepih i neobičnih detalja iz njegove karijere. Još od prvog nastupa u susretu sa Zagrebom
na Koševu, osamnaestogišnji mladić postaje ljubimac navijača. Postigao je svoj prvi gol za Sarajevo. Taj pogodak je odlučio utakmicu. Half Joksimović bio je zbunjen pred driblinzima dječaka kojeg je prvi put vidio. I brojna publika je prvi put vidjela kasnijeg ljubimca. Bio je to početak blistave karijere fudbalskog boema sa Koševa…U jednom susretu s Partizanom na Koševu izvanrednim fintama iz igre je "izbacio" Vasovica,
Pajevića, Jončića i Jusufija. Kada je završio akciju i Sarajevo postiglo gol, on je neočekivano otišao u svlačionicu. Niko na stadionu tada nije znao šta se dogodilo.
Svi su mislili, naravno i sudija, da je od zamora pozlilo Hasetu i da se nakon ukazane pomoći vratio u igru. A on se u svlačionici napio vode. Ima još dosta neobičnih priča o igri fudbalskog kaligrafa. On je 1963. godine otišao u Tursku i sklopio ugovor s Fenerbaceom. Svakodnevno je s telefonom kontaktirao s klubom u Sarajevu. Jednog dana mu je u telefonskom razgovoru sekretar Budo Vuković rekao da su u nevolji uoči susreta sa Željeznicarom, jer nemaju valjanu ekipu. Hase je na to odgovorio da odmah kreće u Sarajevo. Položio je turskom klubu novčanu garanciju da će se vratiti za desetak dana, dobio ispisnicu, stigao u Sarajevo, ponovo se registrovao za matični klub i za nekoliko dana stekao pravo igranja.
Utakmica na Grbavici bila je burna. Željo je imao odličnu ekipu, ali Ferhatović je bio neuhvatljiv. Sarajevo je dobilo taj susret sa 3:2 a poslije postignutog gola Hase je u oduševljenju i trku naletio na stativu koja je pukla. I ponovni njegov dolazak u
Tursku nakon te utakmice na Grbavici je bio privremen. Odigrao je tamo samo devet utakmica i dao više novca turskom klubu nego što je dobio, samo da ga pusti u šeher. ...
Bez Sarajeva nije mogao! Volio je da igra na ulici ili livadi. Prije i onih najvažnijih utakmica, Hase je sa rajom igrao na male golove. Nije znao za specijalne pripreme, ni za karantine, ni psihologe! Jednostavno: volio je fudbal i igrao ga od srca. Protivnički igrači su ga često tukli po nogama. Povrijedjen je igrao i davao golove. Znao je da pobjegne iz bolnice samo da bi obukao dres Sarajeva. Na jednoj utakmici na Koševu Hase je izvodio takve bravure driblujući protivničku odbranu da
je radio-reporter Mirko Kamenjašević u trenutcima oduševljenja rekao: "Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!" On je jednostavno s loptom mogao sve. I zato kao uspomena i istinita legenda može da
bude jedan naslov u novinama kada se Asim Ferhatović opraštao od fudbalskih terena. Tada je preko cijele stranice novinar koji se godinama divio Ferhatoviću napisao:
"JEDAN JE HASE!"

“… Bio je to ljubimac navijača Sarajeva, koga su voljeli i navijači Željeznicara, Partizana, Crvene Zvijezde, Veleža, Hajduka... Radi "Haseta" su na Koševo dolazili ljubitelji sporta i divili se čarobnjaku ove igre koji je u trenucima nadahnuća znao proći kroz cijelu protivničku odbranu…”

Građani Sarajeva su ga i na njegovoj dženazi ispratili aplauzom 1987. godine.
”…Pričali su mi kao malom da su za vrijeme dženaze na stadionu Koševo upaljeni reflektori izgledali poput kandilja, a Fatihe i molitve za dušu ovog dobrog čovjeka su zaklonili zvuci truba stotina taksista koji su na taj način odavali počast svom dragom sugrađaninu...”
“…I zato hvala svima koji se sjećaju ovog Čovjeka, a sjećanje na njega treba biti naša tiha nada da sa njim nije otišla i priča o šarmantnoj plemenitosti našeg grada..." ”


Postavljeno u 18:37, 17 komentar(a), print, #

07.06.2006.

LEGENDARNA GENERACIJA MANCHESTER UNITED-a 1958.

06.02.1958.

Sjećanje: FUDBALSKE TRAGEDIJE!

Na današnji dan, 06.02.1958. dogodila se avionska nesreća u kojoj su stradali igrači čuvene postave Manchester United-a. Bili su to neki od najtelentiranijih mladih fudbalera tog vremena, poznati kao “Busby Babes”- Basbijeve bebe. Nakon utakmice odigrane u Beogradu protiv Crvene zvijezde rezultat je bio 3:3, a pošto je na Old Traffordu bilo 2:1 Manchester je prošao dalje. Nažalost, na letu iz Beograda, avion se spustio u Minhen gdje je trebao napuniti gorivo. Zbog snijega i leda, pri polijetanju pilot aviona je izgubio kontrolu, krilom udario u kuću, potom u zgradu nakon čega se zapalio. Među 23 poginula putnika bila su i sedmorica igrača: Roger Byrne – kapiten, Mark Jones, Eddie Colman, Tommy Taylor, Liam Whelan, David Pegg and Geoff Bent. Prosječna starost nogometaša bila je 24 godine.
Bila je to jedna od najvećih tragedija u historiji fudbala, ali i prvi fatalni incident British Airwaysa, osnovanog samo par godina ranije – 1952 godine. U slijedećem kolu, odnosno polufinalu Mančester je na Old Traffordu pobjedio Milano sa 2:1, ali je u gostima savladan sa 4:0. U finalu, na opet po zlu čuvenom Heyselu Milano je izgubio od Real Madrida sa 3:2.
Crvena zvijezda je iste godine uputila prijedlog da se Manchester United proglasi počasnim pobjednikom Euro – kupa za 1958. godinu. Do tada, kao i od tada nijedan engleski klub nikada nije osvojio titulu evropskog šampiona. Tako je bilo sve do 1968. godine. Tada, tačno deset godina poslije tragedije, na našu žalost, Manchester je kao prvi engleski klub u povijesti njihovog fudbala postao evropski prvak. U kolu prije četvrt-finala eliminirano je F.K. Sarajevo. Naši su se dobro držali. U Sarajevu je bilo 0:0, ali na Old Traffordu 2:1 za Manchester. U polufinalu Manchestr je savladaa Real Madrid, a u finalu, igranom 29.maja 1968. na londonskom Wembley-u, u produžecima savladali su Lisabonsku Benficu sa 4:1. U regularnom vremenu rezultat je bio 1:1.
Inače, do 1992. od bosanskih klubova najuspješniji su bili Sarajevo, Željezničar, Velež, Borac iz Banja luke i Sloboda iz Tuzle. Sarajevo i Željo su bili po četiti puta, a Velež 6 puta u evropskim kupovima. Sarajevo je dva puta igralo u kupu šampiona, Željezničar jednom, a Velež nijednom. U kupu šampiona Sarajevo je drugi put neslavno eliminirano od profesionalnih knobara, a fudbalskih amatera iz Finskog grada Lahti – Kuusysi-a. Za utjehu može biti jedino to da su ljudi dogurali do četvrt finala u kome ih je jedva izbacila rumunska Steaua. Želji je u Kupu šampiona u prvom kolu zapao Derby County, a koji je tek izbačen u polufinalu od Juventusa. Želju su pobjedili u oba meča sa 2:0 i 2:1.

Toliko o fudbalskim tragedijama.


Postavljeno u 13:04, 28 komentar(a), print, #

07.06.2006.

BORIS NILEVIĆ /Historičar/

11. decembra 1999.

Sjećanje: Boris Nilević, historičar i Sarajlija (1947. – 1999.)

Boris Nilevic, historian - LIFE MAGZINE 1994:
"My recipe for mental health? Work. What else?"

Iako sa malim zakašnjenjem imamo obavezu da makar na ovaj način ponekog podsjetimo da je 11. decembra 1999-e preminuo bh. historičar prof.dr. Boris Nilević. Rođen je u Sarajevu 2.juna 1947.godine od oca Božidara i majke Nade. Pored desetina izuzetnih naučnih radova Borisov najpoznatiji rad je bio njegova doktorska disertacija “Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije 1557.godine”, koju je odbranio 1.jula 1986.godine u Beogradu, a koju je 1990. godine objavila izdavačka kuća “Veselin Masleša” u okviru biblioteke “Kulturno nasljeđe”. U uvodu svoje monografije autor Boris Nilević kaže: “Zanimljivo je pratiti istorijski hod pravoslavne crkve u vjerskoj šarolikosti onovremene Bosne. Mada duboko utkana u tijelo jedinstvene srpsko-pravoslavne crkve na Balkanskom poluostrvu sa sjedištem u Peći, ona je ipak u Bosni i Hercegovini kroz posebnosti kulturno-civilizacijskog života ovog podneblja imala i svoju istoriju koja do sada nije obrađena u cjelini”. Komponovanjem bogatog istorijskog materijala u cjelinu teme Borisova knjiga je bogata značajnim brojem novih rezultata, koji se odnose na pojedinosti, kao i na cjelinu djela. Kao takvo, Nilevićevo djelo ispunjava veliku prazninu u našoj historiografskoj literaturi i predstavlja nesumnjiv doprinos naučnom poznavanju istorije srpskog naroda, istorije Bosne i Hercegovine kao zemlje i poznavanju hrišćanskih crkava…” . Inače kao historičar – naučni radnik Boris Nilević se specijalizirao za historiju srednjeg vijeka i doba osmanske vlasti, a za razliku od mnogih njegovih suvremenika Boris je pripadao onima koji su bili zaneseni naukom i istraživanjem, a ne nacionalnim mitovima i političkim budalaštinama. U skladu s tim bio je i poznat njegov kritički stav prema izvorima koji su bili obojeni nacionalnom ili crkveno-političkom tendencijom.
U toku 1991.godine Boris je bio član podgrupe Komisije za ustavna pitanja za grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine.
Profesor Nilević je u funkciji direktora Instituta za Historiju BiH, posebne zasluge stekao i za vrijeme opsade Sarajeva, održavajući kontinuiran rad svog Instituta i u najtežim uslovima u sklopu kojeg je ostvario kontakte i saradnju sa mnogim internacionalnim naučnim institucijama.
Povodom njegove smrti Prof. dr. Ibrahim Karabegović je napisao: „Boris će pored svog naučnog rada definitivno ostati upamćen kao jedan od onih Sarajlija koji pripada čuvenom duhovnom otporu agresiji, destrukciji i primitivizmu. Kao naučni radnik – specijalista za srednjovjekovnu historiju, pokušavao je u svoje tekstove unijeti nešto novo, i interesantnije. Ponekad bi literarnim i esejističkim izrazom pokušao više zainteresovati čitaoca. Bio je nezadovaoljan svojim, pa i ukupnim učinkom bosanskohercegovačke historiografije, osjećao je da zaostajemo za novim trendovima u historiografiji Evrope i svijeta.
Ipak, ono što je u nauci postigao biće mu i trajno ostati najbolji spomenik. Kod mnogih će ostati u uspomeni kao kontrovezna ličnost, ličnost boemskog ponašanja...“
Baveći se bh. historijom Boris je i sam postao dio historije koju je istraživao predstavljajući najljepši primjer urbane tolerancije i intelektualnosti naših prostora.


Postavljeno u 14:08, 0 komentar(a), print, #

07.06.2006.

NIJAZ ABADŽIĆ /ekolog/

05.01.2006.
Sjećanje: ŽIVJETI SA NIJAZOM ABADŽIĆEM

05.01.2006. u 71. godini iz Sarajeva na drugi Svijet preselio je Nijaz Abadžić – ekolog i rodonačelnik ekološkog novinarstva u BiH, pčelar i učenjak, dobitnik značajnih nagrada i priznanja, jedan od najvećih bosanskih boraca za očuvanje prirodnog nasljeđa BiH. Njegovo ime je još davno postalo sinonimom te plemenite borbe. Autor je preko 350 TV emisija i dokumentarnih filmova na ovu temu, preko 2100 članaka i četiri knjige (Tajne pčelinjeg meda, Pčele i zdravlje, Medena apoteka, koja je prevedena na njemački, i Doba ekologije). Pokretač je i autor prve agrarne televizijske serije u BiH Zelena panorama (1973) i autor prve stalne ekološke tv serije u nekadašnjoj JRT mreži Živjeti s prirodom (1981). Autor je dokumentarnih serija divnih naslova: U susret budućnosti, Malo dobrog - malo lijepog, Prijatelji zdravlja, Priče s planine, Njeno veličanstvo: Voda, Krilati farmaceuti, koja je prevedena na sedam jezika...
U periodu agresije na BiH preživio je četnička maltretiranja i zatvore, ali nikad nije gubio vjeru u dobru stranu čovjeka. Ponavljao je: ”Ja vjerujem u ljude. Čovjek zaslužuje da bude spašen.” Zato, kada se rat za većinu Bosanaca završio, on je nastavio vlastitu borbu protiv neprijatelja svih nas – i Bošnjaka, i Srba i Hrvata i svih njenih građana, ali i budućih generacija. Ponovno sam na TV ekranu ugledao lice čovjeka u isto vrijeme nasmiješenog od ljubavi prema ljepoti i zabrinutog pred ljudskom glupošću i terorom koji sprovodi nad prirodom. Radikalni materijalizam kome je naša Zemlja izložena u godinama poslije rata nadvio se nad prirodnim ljepotama prijeteći im trajnim uništenjem. U želji da se sačuva koja marka u rijeke se istresaju svakojaki otrovi, planiraju se uništenja prirodnih ljepota zarad izgradnje novih elektrana, vrši se zločinačka sječa šume od strane mnogobrojnih kriminalaca itd. U općem fukaraluku i zabrinutosti nad dnevnom egzistencijom često nismo ni svijesni opasnosti koje ovo vrijeme nosi sa sobom. Upravo zbog toga odlazak Nijaza Abadžića je veoma tužna i važna vjest. Živjeti sa Nijazom Abadžićem bila je određena garancija da naša veza s prirodom nije prekinuta. Zbog toga, samo sjećanje na ime njegove čuvene emisije «Živjeti s prirodom« nešto je čega se svakako vrijedi sjećati.
Allahrahmetile.


Postavljeno 16.01.2006. u 23:47, 1 komentar(a), print, #

07.06.2006.

FADIL TOSKIĆ /poznati sarajevski pjevač i frizer/

11.01.2006.
tužne vijesti: Puče grom u srcu mom...

Sinoć je nakon teške bolesti umro Fadil Toskić, poznati sarajevski pjevač i frizer koji je obilježio domaću šlagersku scenu kasnih sedamdesetih godina. To sam saznao na sinoćnjem nezaboravnom koncertu Siktera u klubu Bock, kada su braća Šaran zamolila publiku za minutu šutnje u čast Fadila. Nisam baš poznavalac njegovog rada, ali se sjećam da je bio sa nama kad je bilo najteže, da je pjevao o Kemi komandantu, da je kod Cace kopao rovove i pjevao "Puče grom u rov moj", da je uvijek zvučao kao folk rocker i da su se svi nešto šalili na njegov niski rast uključujući i Davida Cooperfielda... Stoga objavljujem tekst koji je već sinoć neko objavio na stranicama Wickipedie:
“Pamtit će ga svi oni koji su posjećivali dansinge u sarajevskoj Skenderiji, FIS-u i "Slozi"... Uporedo sa pjevačkom karijerom gradio i uspješan imidž vrsnoga frizera, koji je uljepšavao ljude sa estrade, svoje direktne konkurente, šaleći se na svoj način da im "radi o glavi". Osim toga što je na početku pjevačke karijere nastupao kao interpretator u grupi "Teška industrija", gdje je pjevao rok muziku, postigao je i dvije uzastopne pobjede na festivalu "Vaš šlager sezone", sa hitovima "Zapalio sam plamen" i "Puče grom u srcu mom" plasiravši se ispred Zdravka Čolića i "Ambasadora", muzičara kojima se uvijek divio.
U svakoj prilici je isticao da mu je pjesma najveća ljubav i da je frizerskim zanatom obezbjedio egzistenciju, ali da će do kraja zivota ostati u estradnim vodama. Ispunio je obećanje, iako se u posljednje vrijeme ponovo bio aktivirao u svome frizerskom salonu. Na zidovima njegove radnje ostale su slike pjevača koje je on frizirao i sa kojima je zajedno pjevao.”


Postavljeno u 11:47, 1 komentar(a), print, #