SJEĆANJA...

SJEĆANJA...

Ovaj izbor tekstova sa BLOB-a služi da nas podsjeti na one drage, poznate, važne, kontraverzne i druge ljude koji su živjeli na ovom svijetu, a onda preselili...

20.11.2009.

ALLAHIMANET PRIJATELJU!!!

SAUDIN  BEĆIREVIĆ
1973 - 2009

B o r e   o k o   o č i j u

16.06.2008.

Tužno selo: OTIŠAO I PROF. MARKO KOVAČEVIĆ


Još jedna tužna vijest. Umro je Marko Kovačević. Bio je dramaturg, teatrolog, te professor i prodekan na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. U vrijeme opsade grada i agresije na našu zemlju ostao je u Sarajevu a jedno vrijeme radio je i u Ministarstvu za kulturu BiH. Rođen je u Srbiji, a školovanje je završio  Beogradu. Ipak najveći dio svog relativno kratkog života proveo je u Sarajevu. Mnogi će ga pamtiti kao dramaturga brojnih BH predstava, neki po teatrološkim radovima ili teatarskim kritikama objavljivanim u raznim časopisima, neki po suradnji sa Lutkarskim studijom u Sarajevu, čiji je bio i jedan od osnivača. Posebno je važna Markova uloga kao jednog od inicijatora zajedno sa ram. prof. Razijom Lagumdžijom na osnivanju Odsjeka za dramaturgiju koji je otopčeo sa radom u ratnoj 1994. godini. Predavao je “Kreativnu dramaturgiju i kritiku”. Također, od obnavljanja Festivala MESS 1997. godine do ovog posljednjeg 2007 pokojni Marko Kovačević je imao važnu ulogu što kao učesnik što kao kritičar. Za svoje kritike je prošle godine dobio i nagradu za naboljeg kritičara. Bilo da je radio na katalogu Festivala ili pratećim programima njegov angažman je uvijek karakteriziral posvećenost, ozbiljnost i profesionalizam. Okrugle stolove čiji je moderator bio od samih početaka teško je i zamisliti bez njega. Bio je zanimljiv i svoj čovjek. Imao je stav koji se nije libio iznijeti. Pamtim ga kao dobrog čovjeka, a prvi put sam ga upoznao tamo neke 1994. i 1995. godine kada je ispred Ministarstva kulture pokušavao pomoći nekolicini sarajevskih rock grupa da nastupe na velikom koncertu Vasco Rossija u Milanu. Ipak, najviše smo vremena zajedno provodili surađujući na katalogu Festivala MESS. Bio je više nego pedantan radeći na tome. Koliko mi je poznato njegovi studenti, koje je često uključivao u svoje poslove, su ga cjenili i voljeli. Zapravo, baš ove 2008. godine odabran je za jednog od najboljih nastavnika Akademije.

Marko je već odavno bio bolestan. Protiv opake bolesti borio se ponajviše radom, pa vjerovatno zbog toga mi se ponekad činilo da je situacija manje ozbiljna nego što je zaista bila. Bila je to njegova drama. Unatoč svemu kraj je nekako došao iznenada.

Nek mu je lahka zemlja.    

06.06.2008.

Selo sjećanja: ODLAZAK PROFESORA DR MUHAMEDA KARAMEHMEDOVIĆA


Jučer je u Sarajevu, nakon duge bolesti preminuo naš sugrađanin, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, historičar umjetnosti, prvi dekan Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, naučni radnik, profesor… - dr. Muhamed Karamehmedović. Rođen je 1924. godine u Trebinju,a studij historije umjetnosti završio je u Beogradu 1956. godine. Doktorsku disertaciju Umjetnička obrada metala turskog perioda u Bosni i Hercegovini odbranio je u Ljubljani 1965. godine. Bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu od 1960. godine, a na Akademiji likovnih umjetnosti od 1972. godine. Predavao je također i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te Akademiji scenskih umjetnosti. Autor je grandioznih djela kao što su: Sarajevska Hagada, Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas, Islamska umjetnost, monografija Mersad Berber i Dževad Hozo, te mnogobrojnih studija. Dobitnik je 27-julske nagrade Bosne i Hercegovine i 6-aprilske nagrade grada Sarajeva. Datum sahrane i komemorativne sjednice bit će naknadno objavljeni, saopćeno je iz Akademije nauka i umjetnosti BiH…

Dobitnik je  “27-julske nagrade BiH”, te “Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva”.

Generacije i generacije studenata imale su čast da ih kroz historiju umjetnosti vodi profesor Karamehmedović. Mnogi veliki uspijesi Akademije Likovnih umjetnosti vezani su za njegovo ime. Upravo njemu treba zahvaliti da je sarajevska Akademija najljepši od svih obrazovnih objekata u našoj zemlji. Mnogi ga pamte i ako najboljeg poslijeratnog direktora Narodnog pozorišta u Sarajevu. ... Kao prvi dekan Akademije prof. dr Muhamed Karamehmedović je davnog 30. oktobra 1972. posebno naglasio da na Akademiju ne treba gledati samo sa stanovišta trenutnih potreba, koje nisu male, nego i kao na doprinos afirmaciji naše Republike u budućnosti.

Mimo njegovih vrhunksih zasluga koje čovjek jednostavno ne može negirati profesor Karamehmedović je bio čovjek koji je ljude oduševljavao ili izluđivao. Često i jedno i drugo. Bio je jedan od onih autoratitivnih tersova kojeg ste jednostavno morali poštovati. Bio jedan od onih ljudi čiji je autoritet jedanko djelovao i kada ga sretnete na fakultetu, nekom prijemu, ulici ili kahvani… Imao sam čast prisustvovati nekim od tih kahvanskih razgovora. Kada bi se nakon faze čovjeka koji uživa u provociranju drugih ljudi prebacio u fazu ozbiljnosti nastajala bi tišina. Svi su ga pozorno slušali. Od tog čovjeka se imalo šta čuti. Bio je jedan od onih ljudi čije je nerijetko eksentrično ponašanje bilo povodom raznoraznih prepričavanja. I najluđe stvari koje ste mogli čuti o njemu zadržavale su onaj aspekt u kome se razgovaralo o karizmatičnom i uvaženom čovjeku. Od brojnih priča koje sam slušao o njemu izdvojio bi onu koja kaže kako je professor Karamehmedović prilikom posjete Italijanskog ambasadora Narodnom pozorištu ispričao svoje sjećanje na Drugi svijestki rat. Navodno je profesor ispričao kako se neki čovjek u kraju gdje je on živio, a koji je bio pod okupacijom talijana, našao oči u oči sa italijanskim vojnikom. Ovaj je držao pušku uperenu u njega. Kako bi spasio život čovjek je povikao:”Non son partigiano, sono musulmano!” (Nisam partisan ja sam musliman).

Iako je već duži niz godina zbog teške bolesti bio van javnog života njegovo ime se često spominjalo. Uglavnom pod slatkim nadimkom Karamela, kako su ga mnogi zvali – naravno nikad u njegovom prisustvu. Vjerovati je da će akademik Muhamed Karamehmedović još dugo biti dio naših priča i dio naše historije.  Allahrahmetile.

 
06.06.2008.

Selo sjećanja: ODLAZAK ISTINSKOG PROFESORA


Imao sam čast upoznati ga davno, prije nekih 17 godina, kada sam upisao Filozofski faklultet u Sarajevu. Zapravo, prvo sam upoznao njegov sina Harisa. Družili smo se. Sjećam se da su imali izuzetnu biblioteku u stanu na Grbavici. Moj rahmetli otac je o profesoru Neziroviću uvijek govorio sa izuzetnim poštovanjem. Ubrzo će početi agresija na našu zemlju. Iste te 1992. godine izaći će njegova knjiga JEVREJSKO-ŠPANJOLSKA KNJIŽEVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI (Svjetlost, Sarajevo, 1992.). Knjiga je izašla u povodu 500 godina od dolaska Jevreja u BiH, odnosno 500 godina od protjerivanja Jevreja iz Španjolske i Portugala. Profesor i njegova familija su iste te godine protjerani sa Grbavice. Na Grbavici je ostala i profesorova biblioteka. Postali su izbjeglice u vlastitom gradu.  U takvim okolnostima professor uzima učešće u organizaciji manifestacije kojom je obilježena 500-godišnjica dolaska Jevreja u BiH. U sklopu programa je professor Kamhi promovirao gore spominjanu knjihu profesora Nezirovića nazivajući je “priručnom enciklopedijom sefardskog stvaranja na ovim prostorima”.

Pročitavši tu knjigu zapravo sam pobliže upoznao profesora Nezirovića. Bio je to jedan izuzetni inetelektualac, jedan od onih ljudi, zbog koji sam ponosan što živim u Bosni i Hercegovini. Bila je to izuzetna naučna knjiga, a sa druge strane napisana jednostavnim i lijepim jezikom, punim neskriven ljubavi  koji je čitanje činio pravim zadovoljstvom. Što je najbitnije ta knjiga mi je otkrila još jedan cijeli kosmos unutar bosanske historije.

Iako ga preferiram nazivati profesorom u najljepšem, a kod nas pomalo zaboravljenom smislu te riječi, professor Nezirović je u naučnoj javnosti bio prevashodno poznat kao vrhunski filolog, lingvist i historičar književnosti. Bavio se i proučavanjem starofrancuskog jezika te srednjovjekovne francuske književnosti. Posebno veliki doprinos dao je u polju istraživanja jevrejsko-španjolskog jezika bosanskih Sefarda, njihovoj usmenoj i pisanoj književnosti, te pojavama vezanim za boravak i život hispanofone zajednice u Bosni i općenito sefardskih zajednica na Balkanskom poluotoku.
U periodu od 1994. do 1998. godine obavljao je dužnost ambasadora BiH u Kraljevini Španiji, te je u tom razdoblju gostovao kao profesor na španjolskim univerzitetima. Značaj njegovog rada bio je poznat je u Španiji, pa mu je tako 2003. godine ukazom španjolskog kralja Juana Carlosa dodijeljen najviši španjolski orden “Isabel la Catolica” (Izabele katoličke). Nije to bilo ni jedino priznanje odato profesoru. Za dostignuća u unapređenju kulturnih odnosa između Italije i Bosne i Hercegovine uručeno mu je i talijansko odlikovanje Viteza Reda za zasluge Talijanske Republike (“Cavaliere della Repubblica Italiana”). Nagrada književnih prevodilaca BiH uručena mu je 1987. godine…

Radni vijek je proveo kao profesor na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta. Nositelj je titule emeritus koja se dodjeljuje posebno zaslužnim umirovljenim profesorima. Od posebnih angažmana može se istaći i to da je bio jedan od urednika Enciklopedije Jugoslavije, u redakciji za BiH. Rođen je u Sarajevu 17. 05. 1934. gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za romanske jezike i književnosti. Doktorirao je u Francuskoj na Univerzitetu u Clermont-Ferrandu. Njegov interes za nasljeđe bosanskih jevreja bio je u vezi i sa činjenicom da je potjecao iz  porodice čiji su članovi poznavali i govorili džudeo-espanjol. Muhamed Nezirović je taj jezik proučio, kako napisa David Kamhi  do tananih detalja - subdioma pa razlikuje donjogradski sarajevski i gornjogradski više narodni, a donjogradski je jezik školovanih ljudi u kojem susrećemo utjecaje i drugih jezika, posebice francuskog, te pomodne izraze koje gornjogradski nije poznavao, ali u kojem je bilo više turskih, grčkih i čisto bosanskih riječi”.  Ne čudi stoga da je profesor dr Nezirović ušao u historiju kao prvi čovjek koji je detaljno i sistematično opisao bosansku sefardsku zajednicu. Kamhi kaže: “Želio je da ovim djelom oda dužnu poštu svim piscima na ovom jeziku, koji su široj čitalačkoj publici ostali nepoznati, ali ne zato što nisu bili talentirani, ili što nisu imali snage da svojim mislima plijene pažnju drugih, nego zato što je jezik kojim su govorili bio nerazumljiv većini slovenskih stanovnika B i H. To je, zapravo, bio pravi gubitak, jer da nije bilo tako, pred čitaocima bi se otvorio jedan novi, nepoznati svijet, pun ljepote i posebnosti”. Dakle, Nezirović je jedan od onih ljudi koji je već zaboravljene vrijednosti uspio otrgnuti od zaborava, pa se je nadati da će takva biti i njegova sudbina. Svojim radom on je to apsolutno zaslužio.

Stoga, da se vratim na početak i svoja sjećanja za ovog predivnog čovjeka. Susret sa njim uvijek je bio zadovoljstvo. Prijatni i nasmiješeni čovjek svaki put bi me obradovao bilo da ga sretnem na faklutetu ili na ulici. Bio je jedan od onih rijetkih koji je vraćao nadu u naše obrazovanje. Mislio bih da tamo gdje ima makar jedan dr Muhamed Nezirović vrijedi studirati i stjecati znanje. Zadnjih godina kako sam živio na Grbavici često sam ga sretao. Bili smo komšije. Fascinirao me osjećaj da i u najobičnoj komunikaciji taj čovjek zrači karizmom istinskog profesora. Njegov najobičniji pozdrav doživljavao sam kao vrhunsku lekciju. Znao sam da je ona biblioteka koju sam spominjao na početku uglavnom bila uništena. Kako oni koji su ga protjerali nisu baš bili ljubitelji knjige, dio biblioteke ostao je sačuvan u prozoru. Služile su kao štit od metaka. Da, to je to!!! Knjiga je štit od metaka, a ljudi poput Nezirovića su pravi branitelji koji bude nadu u bolju budućnost ove zemlje!!! Zbog ljudi poput njega ni danas ne osjetim patetiku kada kažem da dolazim “iz Bosne ponosne”. Zapravo, kada bi hudi građani BiH znali koga su izgubili proglasili bi dan žalosti! Nažalost, oni već odavno žive u svijetu poremećenih vrijednosti. Da nije tako, slike profesora Nezirovića bi nakon vijesti o njegovom preseljenju na drugi svijet osvanule na svim naslovnicama novina u ovoj našoj hudoj ali dragoj Zemlji. Allahrahmetile i nek ti je lahka zemlja bosanska dragi naš profesore.

Nihad M. Kreševljaković

03.05.2007.

In memoriam: BOJAN TRIŠIĆ

30. april 2007.

Jučer je iznenada u Sarajevu preminuo Bojan Trišić u 33. godini svog života. Bojan Trišić bio je glumac, ali i asistent reditelja na predstavi Opsada Lenjingrada, inspicijent, a ponekad i rekviziter. Bio je pravi zaljubljenik svog posla, a teatar je bio njegova prava kuća. Iako je u ovom gradu rođen, živio i umro nekako mi se čini da je njegova adresa stanovanja bila teatar gdje ste ga redovno mogli sresti kao glumca ili kao gosta. Sjećam ga se od dana kada je upisao Akademiju scenskih umjetnosti, a bio je jedan od onih ljudi sa kojim je bilo teško razgovarati o bilo čemu što nije povezano sa teatrom. Iako nikad nije dobijao neke velike uloge njegove pojave na sceni bile su upečatljive i gledatelji su ga lahko pamtili. Igrao je predstavama Krapova posljednja traka, Let iznad kukavičijeg gnijezda, Četvrta sestra, Tetovirana ruža, Svadba, Medvjed, Dantonova smrt, te filmovima Remake, Dine Mustafića, Sindrom, Ines Tanović, te pilotu serije Uoči povratka gospođe Vildane, Jasmile Žbanić.

Prije svega bio je dobar čovjek. Nek mu je lahka zemlja.  

22.01.2007.

Tužno selo: NIRMAN MORANJAK-BAMBURAĆ (1953-2007)

Dana 19. januara 2007. godine u Sarajevu u 53. godini života preminula je dr. Nirman Moranjak-Bamburać, redovna profesorica Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo, te Odsjeka za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

 

Kao autorica brojnih radova iz ovih oblasti, u svom dugogodišnjem naučnom i akademskom radu osim na matičnom fakultetu, svoje znanje prenosila je studentima i studenticama različitih usmjerenja u Bosni i Hercegovini i svijetu, a stalno je bila angažirana i na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Jedna je od osnivačica  magistarskog programa za rodne studije pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu.

Bila je i predsjednica Centra za rodna istraživanja Međunarodnog foruma 'Bosna', te članica žirija i selektorica Međunarodnog teatarskog festival MESS.

Komemoracija posvećena uspomeni i djelu prof. dr. Nirman Moranjak-Bamburać održat će se u amfiteatru Filozofskog fakulteta u Sarajevu u ponedjeljak, 22. januara 2007. godine s početkom u 12 sati, a posljednji ispraćaj i sahrana na groblju Bare isti dan u 13.45 sati.

U znak sjećanja postavljamo link teksta objavljenog u časopisu Izraz br. 8:

Nirman Moranjak-Bamburač: Trijumf smrti ili Zehrina priča


04.12.2006.

Na današnji dan : RAHMET PLEMENITOJ DUŠI ZULFIKARA ZUKE DŽUMHURA

27. novembar 2006

bloggers BUREK:

Nismo slučajno juče postirali kratki putopis iz Lissabona i spomenuli Zulfikara Zuku Džumhura.  Taj ponajveći boem Balkana svoga vremena preselio je na bolji svijet na današnji dan prije 17 godina u Herceg Novom. Ukopan je 29 novembra 1989 g. u rodnom Konjicu klanjanjem dženaze, što je bila rahmetlijina želja. Zuko ponajvise znamo kao briljantnog putopisca, slikara i karikaturistu (objavljivao u vodećim listovima svoga vremena) iako je meni najveći bio njegov pripovjedački dar i ljudska plemenitost ono po čemu su ga kolege naročito poštovali i cijenili.  http://bs.wikipedia.org/wiki/Zulfikar_D%C5%BEumhur
Nekoliko dana prije smrti Zuko je velikom prijatelju Enveru Mehmedbašiću u svom skromnom stilu, dok su sjedili na obali mora u Herceg-Novom, rekao: "Vidiš, Enko, ova majica i farmerke na meni i pogled na more je sve što mi sada treba. To mi je dovoljno."
Ostali su čuvena Zukina Hodoljublja, putopisi, po kojem je snimljen scenarij za istoimenu tv emisiju koju je sam vodio na neponovljiv nacin. Gdje sve njegove 'bagave noge' kako je volio kazati, nisu kročile. Od atlaskog gorja do Nepala, Andaluzije i Lisasabona do Skandinavije i Bliskoga Istoka. U prisjećanju na Zuku Džumhura, Mehmedbašić kaže da je naš veliki "hodoljub" cijeli svoj život proveo u skromnosti i nikada nije bio nezadovoljan onime što ima.
-O Zuki danas govore mnogi ljudi, pa i oni koji su možda slučajno prošli pored njega. Utoliko mi je neugodno govoriti o njemu, jer sam ga poštovao i jer smo bili dobri prijatelji. A ipak, tješi me da, ako je neko samo i prošao pored Zuke, mora da je postao pametniji, jer svaki susret s njim bio je pravi praznik i gozba duha - kaže Mehmedbašić.
 http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer.asp?a=19312&z=50&isasp=
Ljepše je bilo sa Zukom šutjeti nego s nekim razgovarati, mišljenje je Mehmedbašića, ali i Envera Dizdara, koji je također imao sreću družiti se sa Zukom. Dizdar se sjeća i Zukine boemštine, nenametljivosti, smirenosti, blagosti i povučenosti.
Zuko se rodio u Konjicu 24.91920 g.koga će se i ove godine sjetiti njegovi sugrađani u manifestaciji njemu u čast. Gimnaziju zavrsio u Beogradu gdje je službovao njegov otac Abduselam kao imam. Tek danas mozemo osjetiti kao nam nedostaje Bosanaca kao Zuko. Ne zbog putopisa, serija, knjiga koje je iza sebe trajno ostavio već zbog duha koji ga je nadmoćno izdvajao između suvremenika s kojima je živio. Rahmet neka je duši plemenitoga Zulfikara Zuke Džumhura.

10.09.2006.

Sjećanje: ALEKSANDAR JEVĐEVIĆ (Profesor, reditelj..)

Danas, 09.09.2006. u Sarajevu je nakon duže i teške bolesti umro reditelj i profesor Aleksandar Jevđević. Još jedno od lica nešto starije generacije BH umjetnosti otišlo je na drugi svijet. Posljednji put sreo sam ga prije nekih mjesec dana u Počitelju gdje je za TV BiH na kojoj je proveo svoj radni vijek režirao neku emisiju.
Iza sebe je ostavio dugu listu radova, a od kojih se mnogi sjećaju naslova poznatih Tv serija poput "Kože" (1982), "Porobdžije" koju je sam i napisao, te čuveni "Karađoz" (1970). Reditelj je "Hasanagince". Gledao sam jekao mali kod stare mamine rodice Raze koja ju je ova haman cijelu preplakala. Reditelj je i TV naslova "Blago u duvaru" (1976), "Jauci sa Zmijanja" (1974), "Papirna" (1973) , "To" (1969) (TV), "Sarajevo: jučer, danas, sutra (2000)...

Ja ću ga definitivno upamtiti po jednom od meni najdražih ikad snimljenih bosanskih Tv filmova "Ćilim" (1980) o momku koji je gledajući pehlivana u karađoz teatru odlučio preći preko mosta na Bistriku. Tu se otalizne i ostane visiti na mostu držeći se rukama da ne padne. Pošto se ne može vratiti dole okupljeni svijet počinje tražiti po komšiluku ćilim kako bi se na njega dočekao. Nakon što se nađe ćilim počinje drama oko toga kako ga zategnuti. Momak se na kraju baci sa mosta i ostane zaleđen u zraku, a na ekranu se pojavi tekst koji otprilike glasi "Ne zna se jel živ, jer se ne zna jel ćilim bio dovoljno zategnut".

Na neki način ta tv priča je utjecala na mene da se i sam zainteresiram više za film. Kasnije sam saznao da je priču napisao Nedžad ibrišimović, ali je nije i izmislio. Sam mi je ispričao da ju je ne sjećam se za koliko, ali neke male pare otkupio od nekog čo'jeka koji mu je nako nekad ispričao.

Aleksandar Jevđević je režirao i igrani film ""Moj brat Aleksa" odnosno tv seriju "Aleksa Šantić".

Jednako kao na filmu bio je usjpješan i u teatru a za svoj rad dobio je 1997 godine nagradu "Grozdanin Kikot".

Posljednja predstava koju je režirao u Kamernom teatru '55 bila je "Velika bijela zavjera" koja prati ljubavnu priču Kurta Kobejna, frontmena rok grupe "Nirvana" i Kortni Lav a prema tekstu Dimitrija Vojnova.

Mnogi su bili začuđeni izborom teme i teksta, pa su ga propitivali zbog čega je na kraju rediteljske karijere odlučio praviti predstavu o roku. Pokojni Jevđević je na to pitanje odgovorio: "Cijeli život sam bio dalje od roka, izuzevši režiju spotova 'Pružam ruke' 'Indeksa' i neke spotove 'Bijelog dugmeta'. Eto, na kraju sam odlučio da budem malo roker i zbog toga sam režirao priču o Kurtu Kobejnu".

Neka je lahka zemlja našem profesoru, reditelju i rokeru!

21.07.2006.

Breaking news: ODLAZAK NASMIJEŠENOG ČOVJEKA

BENJAMIN FILIPOVIĆ (Sarajevo, 1962. - Sarajevo, 20. juli 2006.),

Benjamin Filipović je sinoć napustio svoje Sarajevo i Bosnu. U 45. godini života, čovjek sa osmjehom djeteta, umro je od poslijedica srčanog udara.
Ostavio nam je za uspomenu tri solidna filma, seriju nadrealisti, nekoliko nagrađenih kratkih filmova i jedan od najstrašnijih dokumenata novije svjetske historije – snimak masakra Sarajlija u ulici Ferhadija, ubijenih u redu za hljeb i snimljenih njegovom drhtavom rukom.
Benjamin je često ponavljao tu svoju životnu priču koja ga je neraskidivo povezala sa stradanjem Sarajlija:
‘(Masakr u Ferhadiji)...To je jedno opšte tragično mjesto svih nas, pa i moje. Ja sam se, naime, svakog dana u devet sati nalazio na ćošku bivše Šaloma Albaharija i bivše Vase Miskina, kod bivšeg Bosnafolklora, u bivšoj RBiH, pošto je moja majka tamo radila. Tako i taj dan, 27. maja, našao sam se tamo i vidio svoju ekipu, mislim TV BiH, kako prolazi. Tad je pala granata, oko 9:15. Jauci, i ono sve kako je to već bilo, ko zna - zna, ko ne zna, ni ne vrijedi pričati. I ja pođem tamo, ne bih li vidio gdje mi je mater. U tom će i druga granata, još veći haos, još stravičnije, još krvavije itd. I vidim Dževada Čolakovića, čovjeka koji je snimio Hodoljublje sa rahmetli Zukom Džumhurom i sa rahmetli Mirzom Idrizovićem, čovjeka koji je snimio svašta, koji je protjerao kroz kameru preko 100.000 kilometara trake, sjajan čovjek, koji ne može više ni da snima. Ja uzmem kameru i počnem snimati, tražeći, zapravo, svoju mater sve vrijeme, iskreno govoreći. Ne smijem ni reći, nasreću, ne nađem je, to kasnije ode u evrovizijsku razmjenu i, zapravo, ja tako postajem redatelj koji je, potpuno igrom slučaja, reportažnim, dokumentarnim zapisom ostvario takvu vrstu užasne gledanosti.’.

Ako je to bila igra slučaja, njegov rani odlazak na Bolji svijet (insallah) nije bio slučajan, jer kad neko umre tako mlad od drugog srčanog udara, onda se to može samo vezati za ono što je kao i mnogi drugi građanai Sarajeva, Benjamin vidio na ulicama Sarajeva.

Nikada neću zaboraviti njegovu posjetu našoj kući, kada je naš otac Muhamed preselio. Također od srčanog udara. Rijetki su ljudi koji su u stanju u trenucima žalosti pokloniti prijateljima optimizam zbog kojeg valjda muslimani i govore na dženazama ‘Nek’ su živi prijatelji’. Pričao nam je o svom prvom srčanom udaru koji ga je zatekao negdje na moru. Kao da priča o nekom svom novom scenariju, opisivao nam je detalje, a mi smo kao hipnotisani uživali u njegovim preciznim opisima te životne drame. Kaže počelo je sa laganim bolom, a vrlo brzo je imao osjećaj da mu je ogromni luster u grudima. Težak bol je izazvao da mu čitav život proleti pred očima u nekoliko sekundi – nisam ni pitao je li vidio krvave Sarajlije iz Ferhadije – onda je sve prestalo, kaže.Bio je miran i pomiren za Božijim zakonom. Jedino na koga je mislio bio je njegov sin Mak...
Ne sumnjam da je i sinoć bilo isto. Osim suza koje same poteku od sjećanja na drage ljude želim priihvatiti ovu vijest kao da sam je od nasmiješenog Benjamina lično čuo. Scena iz filma – trenutak privremenog rastanka do ponovnog susreta u baščama dženeta. Neka je Allahova milost s tobom dragi Benjamine i hvala za onu posjetu.
_________
Dženaza će se obaviti sutra 22. jula u 17.00 sati na gradskom groblju Bare, a tevhid će se pročiti u Bakijskoj džamiji u isto vrijeme.


19.06.2006.

ADI LUKOVAC /pionir elektronske muzike u BiH/

19.06.2006.
Breaking news: POGINUO ADI LUKOVAC
Sinoć je u 19.30 sati tragično u saobraćajnoj nesreći na izlazu iz Sarajeva prema Blažuju okončao svoj mladi život otac, suprug, sugrađanin i pionir elektronske muzike u Bosni – Adi Lukovac. Njegov golf dvojka je skrenuo u betonski blok na mjestu odakle će nekad krenuti naš autoput prema Mostaru.
Kritika van Bosne ga je ocijenila kao raskošnog kompozitora, vrsnog tragača za zapretenim komadima etno nasljeđa, maestralnog zamješatalja tradicionalnog zvuka i elektronike.
Izdao je tri albuma kao Adi Lukovac i Ornamenti (‘Pomjeranja’, ‘Fluid’ i "Remake soundtrack"), a vlastiti muzički pravac je potpisivao etiketom PWS ( ‘post war sound’).
Nastupao je na velikom broju prestižnih evropskih festivala, dijeleći scenu sa umjetnicima poput Trikija, Manu Čao i grupama Jon Spencer Blues Explosion i Fun-Da-Mental. Autor je muzike za film Dine Mustafića Remake, muzike za mnoge teatarske predstave, a bio je i producent albuma ‘Sredinom’ Dina Merlina.
Iako je manje više poznato da je Adi imao teške zdravstvene probleme nadali smo se da će se vratiti među nas, ali sudbina je već bila zapisana. Neka mu se dragi Bog smiluje za sve ono što nije razumio, a znao je...

Adi Lukovac & Ornamenti - Tako prazan
Feat. Dino Merlin

Tako prazan slažem dan na dan
između neba i zemlje, između nas
skriven pod strahom tonem u san
ništa ne razumijem

ništa ne razumijem,ništa ne razumijem
ništa ne razumijem,ništa ne razumijem

tako prazan slažem dan na dan
između neba i zemlje, između nas
tako hladan skriven pod strahom tonem
kuda sad,ništa ne razumijem

tako prazan slažem dan na dan
između neba i zemlje, između nas
skriven pod strahom tonem u san
ništa ne razumijem

ništa ne razumijem…

kada misliš da je kraj, ne razumijem
kada misliš da si sam, ne razumijem
i kada misliš da si sam i kada misliš da je kraj
i kada misliš da nisi tu
i kada misliš znam, znam…

tako hladan, skriven pod strahom tonem


Postavljeno u 13:00, 12 komentar(a), print, #


Stariji postovi